Call of Duty: WWII recenzija – Novo staro bojište

Baš poput Urobora, zmije koja grize vlastiti rep, Call of Duty serijal napravio je jedan ogromni ciklus i vratio se na svoje početke. Drugi svjetski rat je tamo gdje je serijal započeo 2003. godine i gdje se, nakon modernog ratovanja, pa kasnije i do borbi u svemiru, u konačnici vratio. No hoće li plaže Normandije spremno dočekati još jedno virtualno iskrcavanje? Hoće li Call of Duty: WWII preživjeti juriš ili dobiti metak u prvom naletu?

“Što bi tvoji ljudi radije bili – umorni ili mrtvi?” – Erwin Rommel

Gledajući iz perspektive kuda je serijal otišao kroz godine, gdje je multiplayer najvažniji, s velikim naglaskom da bude što brži i dinamičniji, povratak u WW2 na papiru izgleda kao korak nazad. Modernija oružja su brža i bolja nego ona iz sredine prošlog stoljeća, a kampanja je za mnoge igrače diljem svijeta samo dodatak kojeg neće ni pokrenuti. Što je velika šteta, pošto smo dobili dobru kampanju, kakvu još nismo imali od Modern Warfare 2 dana (osobno bih rekao Black Ops 2 za kojeg smatram da je bio jedno zbilja inovativno poglavlje kojeg mnogi ne cijene toliko kao ja). No isto tako, dobili smo jednu kampanju koja je igrala na sigurno. Prateći trendove industrije, prateći listu stvari koju moraju napraviti kako bi to bila Call of Duty kampanja.

Rat je okrutan. Mogla je to biti poanta koju kampanja priča. Štoviše, često je to stavljala u prvi plan. Od samog početka na Normandiji i krvavih ruku našeg glavnog lika, preko komentiranja Nijemaca i toga koliko su kroz povijest toga dali čovječanstvu, pa sve do epiloga igre kada komentiraju koncentracijske logore. Vidljiva je nakana da igra da neku dozu kritike, ali ta doza nikada nije pretjerano dugo trajala. Nikada nije bila dovoljno upečatljiva da čovjek zastane i razmisli o njoj, a isto tako, odmah iza nje je dolazio jedan sjajan i zabavan dio kakvih Call of Duty serijal ima malo more.

Svi polako kreću u rat

Samo trajanje kampanje od šest do osam sati nikada nije dopustilo niti da odnos između likova naraste na nešto više. Glavni lik Ronald ‘Red’ Daniels je maltene kao prazna ploča, od njegova tri kompića samo jedan ima neku malo veću dubinu, štoviše, mislim kako je Zussman najbolji lik u cijeloj igri, a da imaju zapovjednika koji nije baš sasvim svoj te ima neku moralnu dvojbu, to ste mogli i pretpostaviti. Skoro uvijek su takvi. I dok je sve to izgledalo pomalo klišeizirano, ipak je u konačnici dobro funkcioniralo – ponajprije zato što je odabir glumaca koji će odraditi uloge bio vrlo dobar. Osim te naše skupine heroja postoje još neki likovi, ali spominjati nekoga tko je tu u jednoj od jedanaest misija, nema pretjerano smisla, niti je nešto pretjerano pamtljivo.

Same misije imaju istovremeno dva efekta na igrača. S jedne strane su prokleto zabavne i dobro osmišljene, dok su s druge strane jedan veliki deja vu osjećaj, kao da ste isto već vidjeli u nekoj prethodnoj misiji igre. Možete očekivati akciju na svakom koraku, bilo da jurišate na nacističke bunkere, vozite tenk ili pak avion, ili dok snajperskom paljbom dajete podršku ostatku svog tima. Dvije stvari koje odskaču su jurnjava za vlakom u džipu, što je postao standard u Uncharted serijalu, dio koji izgleda potpuno odvojen od događanja toga rata. I prekrasna misija u Parizu, barem do trenutka dok ne izađete na otvoreno kako bi se skrivali od nacističkih trupa. Call of Duty je morao popustiti standardima industrije pa je tako i on imao obavezne stealth dijelove. I apsolutno svaki od njih je bio naporan (samo jedan je bio smislen), ako sam ga mogao srediti pucanjem to sam i napravio. Uz ‘boots on the ground’ kojeg su u najavi igre spomenuli mali milijun puta, nikada nisam dobio kompletno taj dojam. Dobio sam dojam standardnog Call of Duty epskog spektakla, koji je svakako imao svoje čari, ali mislim da bi mu dobro došla promjena formule.

I zadnji metak ispucan u oslobađanju Pariza

Jako mi se sviđala odluka da nema healtha koji se sam regenerira, nego do smo ovisni o health packovima koje nalazimo ili pak zatražimo od članova svog tima. Ovisi tko je s nama na misiji možemo dobivati razne stvari, kao granate ili municiju, pa čak i granatu s kojom ćemo označiti teritorij i dobiti zračni napad na tu lokaciju. Sve to funkcionira vrlo dobro. Oružja su standardna za period i manje-više odlično funkcioniraju. Osobni favorit mi je bio bacač plamena zbog toga koliko je impresivno izgledalo koristiti ga (premda je to jedna od najgorih smrti). Dio koji mi se nije svidio je odluka da u kampanji uzimanja daha napravi slow-motion zumiranom snajperskom oružju. Bilo je prelako pogoditi protivnika i oduzelo je dio vještine.

Multiplayer je pak jedan sasvim drugačiji svijet, ekosistem koji se kroz godine nije puno promijenio. Ove godine su napravljene neke preinake koje dosta utječu na stvari, i nisam siguran da su dugoročno dobar trend za samu igru. Prilikom izrade lika imat ćete standardne opcije kao klasa, oružje, dodatci za oružje kao i insigniju koja vam daje bonus, kao recimo da se kill-streak ne prekida kada umrete, ali zato košta više i možete ga pozvati samo jednom. S te strane mislim da je studio napravio vraški dobar posao. Baš kao i po pitanju mapa, osim uobičajenih modova tu je i novi mod War koji jedan tim stavlja u ulogu napadača, a drugog u obranu. Napad mora izvršiti svoj cilj, obrana ih zaustaviti, te se na kraju uloge mijenjaju i gleda se tko to napravi u kraćem vremenu. Taj mi se mod najviše svidio, ali isto tako je bio onaj za kojeg sam najdulje čekao da nađe partiju, što govori kako su drugi modovi popularniji. Drugi modovi su često uske mape, izuzev jedne otvorene, s i dalje problematičnim lokacijama na kojima se stvorite nakon što umrete. Nešto što se godinama nalazi na listi problema igre.

Grad gori, dužnost zove.

Tamo gdje stvari ne funkcioniraju najbolje je u obliku loot box mehanike. Manje-više sve u njima je kozmetika, tako da mislim da neće puno utjecati na balans igre. Dobra stvar je što se može i drugim načinom otključati. No problem nastaje u ugovorima koje možete potpisati koji za nagradu nude kutije. Ugovori traže da izvršite individualan zadatak, što u konačnici dovodi do toga da ljudi ganjaju individualne stvari i ne trude se u partiji da njihov tim dobije. Ako mu je važno skupiti 100 killova u 40 minuta on će biti zadovoljan ako u partiji skupi 30, neovisno ako pritom nije pripomogao timu zauzimati kontrolne točke. Dnevni i tjedni izazovi nisu toliki problem, kod njih se te stvari prilično dobro negiraju zato što će se zadatak ispuniti sam od sebe kroz par partija. Isto tako nisam baš impresioniran novim hubom. Lijepo je što mogu testirati neke stvari, ali to je otprilike to. Potpuno mi nije važno ima li tamo jedan ili 40 ljudi. Još treba spomenuti kako mi se sviđa način na koji su dobro poznate kill-streakove prilagodili za ovaj vremenski period.

Naci zombiji su još jedan veoma važan aspekt igre, nešto što je postalo ‘veće od same igre’. Valovi neprijatelja koji pokušavaju ubiti družinu četiri igrača ovog puta donose mnogo novih nadogradnja i nešto drugačiji stil mape. U konačnici izgleda kako sve to omogućava dulje preživljavanje nego prije, čak i iz prvog pokušaja. Puno je bolje ovaj mod igrati s ljudima koje znate, ili barem imati glasovnu komunikaciju, no čak i bez toga sam u svojoj prvoj partiji izdržao 45 minuta. Što je prilično impresivno, no s druge strane uzelo mi je puno više vremena nego sam mislio da hoće. Jesam li se zabavio? Jesam.

Vješala kao dio pogleda na surovost koncentracijskih logora.

Godinama je Call of Duty izgledao isto, kao i onaj prije njega, ovo je prvi puta nakon dugo vremena kako mogu reći da je napravljen pomak, i ne samo pomak, dobar i veliki pomak, ponovo se može kazati kako igra izgleda vrlo dobro. Pojedine misije gdje ima puno dima su bile itekako impresivne. Kada ne vidiš kuda trebaš ići, niti na koga pucati, pošto je sve oko tebe u plamenu i ruševinama. Ima to i svojih mana, a jedna od njih je da je u par navrata tijekom kampanje trenutcima moj PlayStation 4 (nije Pro) grdno usporio. Zvuk je odrađen sjajno, pogotovo onaj oružja i sveg kaosa koji se događa oko vas, dok je soundtrack pomalo zaboravan. Nema neku pamtljivu melodiju koja ulazi u uho. Već sam spomenuo kako su glumci odradili sjajan posao, no ne svi – moraju smanjiti s količinom lažnog naglaska, pogotovo francuskog.

Call of Duty dugo nije dostavio ovako dobar paket, no u svim svojim aspektima ostao je malo kratak od najboljih naslova u povijesti serijala. Volio bih vidjeti više hrabrosti po pitanju priče, malo odmaka od hrpe akcijskih scena koje dolaze jedna za drugom. Nešto što će šokirati, što će biti van šablone koju ima svaki nastavak. Multiplayer ne treba previše inovirati, ljudi znaju što dobivaju unutar njega. U konačnici, Call of Duty: WW II ponovo je zapalio iskru koju serijal već dugo godina nije imao. Puno veće pitanje će biti mogu li je drugi zadržati? Medalju za hrabrost neće ugrabiti, ali jednu za izvršavanje dužnosti hoće. I to sa svim pohvalama.


Odgovori