Days Gone recenzija – Trnovit put

Od dana kada je najavljen, Days Gone je bio u nekom limbu. Izgledao je obećavajuće, ali nikada toliko da bi zagolicao maštu. Cijelo vrijeme je bio tu negdje, znali smo kako dolazi, ali nitko nije grizao nokte čekajući ga. Nekoliko godina kasnije, kada je napokon izašao, napokon možemo dobiti odgovor trebamo li krenuti na ovu putovanje ili ostaviti motor parkiran u garaži?

Days Goys izgleda kao kombinacija nekoliko naslova u jednom. S jedne strane imamo postapokaliptični svijet u kojem skupljamo potrebno za preživljavanje u The Last of Us maniri, s druge strane imamo pomalo Resident Evil osjećaj kada svi ti freakeri, kako se nazivaju u ovoj igri, krenu na nas. A istovremeno tu je Far Cry osjećaj otvorenog svijeta i načina na koji radimo stvari u njemu. Realnost je takva da Days Gone mnoge od tih elemenata radi dobro, ili vrlo dobro, ali malo kada odlično. Samo na početku igre sam imao osjećaj kako su resursi vrijedni, pošto sam kasnije imao svega na pretek, osim molotovljevih koktela koje sam trošio vrlo često. Nikada nije bilo horor osjećaja, premda je postoji vibra oko toga koja nikada do kraja nije iskorištena. A ako želite open world u kojem ćete raditi gluposti, onda sigurno ima boljih izora.

Ako postoji jedna stvar zbog kojeg se isplati krenuti na ovo putovanje onda je to priča. Da. U njoj će biti ponešto predvidljivih stvari, u njoj će biti pokoji kliše, ali manje-više cijelim svoji trajanjem mi je bila odlično pogonsko gorivo za ići naprijed. Naš glavni junak biker Deacon St. John je jedan od onih koji su preživjeli apokalipsu. I to nakon što je svoju voljenu ženu stavio u helikopter kako bi preživjela ubodnu ranu, a s njom nije prošao kako bi pomogao najboljem prijatelju preživjeti situaciju koja je nastala. Mi se uključujemo otprilike dvije godine kasnije, kada je njegov prijatelj još tu, a ženu smatra mrtvom. Tu kreće putovanje na kojem će upoznati plejadu zanimljivih likova i naći se u raznim situacijama. I dok pisanje igre fokusira neke aspekte surovosti života u takvom svijetu, malo kada zbilja udara po moralu. Nema teških odluka (nema ih uopće, osim onih u koji kamp poslati nekome kome pomognete), ima teških tema, ali nikada nisu upakirane kako bi zastali i razmislili o njima. Za prolazak kroz igru mi je trebalo oko pedesetak sati, a priča me je u više od par navrata uspjela iznenaditi direkcijom kojom ide.

Prije nego sam otvorio ‘treće poglavlje’ igre mislio sam kako je ovo pravi trenutak za završiti igru. No tada su se otvorile još dvije ogromne zone, otprilike jednake kao dosadašnji poznat prostor, koji je bio zadovoljavajuće velik. To znači da u konačnici ima prilično veliku mapu na kojoj se mogu naći različiti biomi Oregna. Od šumovitih predjela i snijegom okovanih padina pa do napuštenih urbanih sredina pa do novih naselja koje su preživjeli stvorili kako bi se lakše obranili od svih nedaća. A njih bogme ima, na svakom koraku. To se vidi i kroz prilično širok repertoar što glavnih što sporednih misija. Motor je prijevozno sredstvo izbora u ovom svijetu, što je prilično zanimljiva i dobrodošla promjena. Lako je skočiti na njega kada vas krene ganjati horda i pobjeći, ali ima i svoje mane kao izloženost mecima onih koji vam žele nanijeti zlo. Motor možete nadograđivati, od brzine pa toga kako je lako njime upravljati pa do količine goriva i trajnosti istoga. Gorivo mi se činilo kao jedan faktor koji će mi biti prilično frustrirajuć, no nije. Karnisteri s gorivom nisu toliko česti, no ako znate gdje treba tražiti neće biti problema. Tijekom svog igranja samo sam jednom ostao bez goriva, i na  putu prema benzinskoj pumpi, gdje sam ostao kratak nekih stotinjak metara. Popravljanje motora će ovisiti o vašem stilu igranja, ako ste jedan od onih koji pazi to nećete morati raditi često, no čak i ako budete morali, količina rezervnih dijelova za popravak je također zadovoljavajuća. Ili u bazi možete platiti gorivo i popravak. Kao i vizualno urediti svoj motor.

Tko se još skriva iza drveta?

Igra dozvoljava stealth način igranja, štoviše, vrlo vjerojatno je puno poželjniji način nego igrati kao Rambo, što je bio moj stil. Kako se igra bliži kraju tako je ovaj potonji stil lakši, a stealth manje potreban. Premda ima dovoljno misija kada se od vas traži stealth, tako da ćete ga iskusiti. Borba je dobro napravljena, a prilikom igranja na normalnoj težini nisam imao potrebu uzimati oružja protivnika, pošto sam izuzev u prvih dva ili tri sata redovito imao dovoljno u svom arsenalu kako bi se sukobio sa protivnicima. Freakeri imaju svega nekoliko varijanti, i to samo po sebi ne smeta pošto nisu opasnost osim ako nisu u većem broju. U toj igri mačke i miša treba biti oprezan, pogotovo noću, pošto pucnjevi lako privuku dodatne freakere na vas. Životinja ima nekoliko vrsta, što u prirodnom, što u zaraženom obliku. Nije zgodno kada vuk skoči na vas dok nasumično prolazite motorom kroz šumu. Te na kraju tu su ljudi, koji ovise od opreme koje imaju, neki će vas gađati iz daljine, drugi se zaletjeti bejzbolskom palicom na vas, dok će se jedni sami zapaliti i htjeti vas zagrliti. Ulaganjem u skillove možete postati bolji u određenom području, moj primarni fokus je bio borba prsa o prsa, premda ćete do kraja igre imate sve ili skoro sve sposobnosti otključane.

Sve navedeno bi činilo jednu jako dobru igru, ali… I to jedan vrlo izražen ali. Grafički problemi prilikom očitavanja tekstura su brzo uočljivi. Lokomotiva koja dobrih minutu izgleda kao da je iz devedesetih. Smrt prilikom vožnje i naleta na deblo na cesti koje se puno prekasno očitalo, propadanje kroz most koji također nije uspio očitati tekstura. FPS drop je isto prilično iritirajuća pojava, pogotovo u nekim područjima gdje ima puno efeketa, ili kada krene pljusak popraćen jakim vjetrom dok se nalazite u šumskom području. S vremena na vrijeme prestao bi raditi zvuk motora, a više od nekoliko puta sam morao loadati zato što se prilikom misije nešto dogodilo, recimo prilikom jedne gdje je stealth bio obavezan nisam mogao koristiti kamen kako bih odvratio pozornost stražara.  Bilo je to prilično napornih 10 minuta pošto ovdje niti ponovo učitavanje nije pomoglo. Treba napomenuti kako je tijekom recenziranja igre izašao jedan patch koji je dosta umanjio količinu takvih stvari i napravio igranje ugodnije. A nakon kraja igre došao je još jedan. To znači kako bi vi mogli imati puno ugodnije iskustvo nego što sam ja imao.


Pomislili bi kako igra ima problema kada su horde u pitanju. No nema, to su impresivne i teške borbe. Vjerojato i najbolji komad tehnologije u ovoj igri

Likovi u igri su na sve strane. Neki su drveni i izgledaju grozno (kada sam pet puta za redom pomogao strancu na mapi koji je izgledao identično kao prethodni), neki su odlično napravljeni, imaju sjajno napisane tekstove i jedva čekate idući puta ih vidjeti. To su generalno likovi važni za priču. Soundtrack nije pretjerano pamtljiv, premda je bilo pokoji dobar zen trenutak, pogotovo prilikom dugih vožnji na glavnim misijama kada krene neka sjajna melodija. Vizualno sam već rekao da igra zna divljati, premda je jako lijepo vidjeti blatne puteve, ili gledati kako se krajolik mijenja kada krene padat i snijeg. Uz igru koja prati koliko ste dana proveli postoji neka povezanost s prolaskom vremena. Šteta što to nisu malo bolje iskoristili, recimo gledati kako naselja rastu kako im pomažemo i kako vrijeme prolazi.

Moram priznati kako mi se mišljenje o igri promijenilo kako sam igrao. U početku mi je bila znatno lošija nego što je bila na kraju, kada sam je završio. Štoviše, čak bih rekao da me je Days Gone u konačnici iznenadio – ponudio je puno više nego što sam očekivao, ponajprije po pitanju priče i količini zabave koju mi je pružio. Da, ima svoje probleme koji će mnoge odbiti od igre i zbog kojih smatram kako je bolje pričekati još koji patch kako bi se broj problema minimizirao. No isto tako poštujem želju riskirati s novom idejom. I nakon svega što sam vidio, kazat ću kako bih rado vidio nastavak kako bi mnoge od tih ideja nadogradili na jedan viši nivo.


Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.