Death Stranding recenzija – Pretenciozno putovanje

Zadnje tri godine gledali smo kriptične trailer za Death Stranding, prvu igru koju potpisuje legendarni Hideo Kojima nakon što je pukla ljubav koju su on i Konami imali. Te nakon što je u brakorazvodnoj parnici ostao bez Metal Gear serijala. I nakon silnog čekanja došao je dan kada napokon možemo vidjeti da li je Death Stranding vrijedan našeg vremena, i što uopće je Death Stranding?

Ovako izgleda radni dan. Svaki dan

Od trenutka kada sam primio kontroler i pokrenuo Death Stranding pa do njegova kraja, samo jedna riječ mi je prolazila kroz glavu kao opis igre – pretenciozno. Priča je pretenciozna, gameplay isto tako, a čak je bilo pretenciozno očekivati da Hideo Kojima neće napraviti pretencioznu igru. U konačnici je stvorio igru koja će biti jako polarizirajuća. Nekima će biti dašak friškog zraka u ovoj industriji dok će drugima biti prilično dosadno iskustvo koje baš ne poštuje slobodno vrijeme igrača. I dok imam pokoji argument za prvi dio rečenice, moram kazati kako generalno spadam u ovu drugu grupu. Death Stranding je igra koja je često koketirala sa dosadom.

Priča je očekivano nebulozna. Dogodio se Death Stranding, zbog kojeg je čovječanstvo u Americi desetkovano. Što točno Death Stranding je morat ćete otkriti kroz pedesetak sati koliko kampanja traje. Došlo je do toga da su preživjeli krenuli živjeti u izolaciji, a naš glavni junak Sam Porter Bridges odlučit će to ispraviti. Usprkos prilično jasnom protivljenju na riječi majke i sestre, on će iz ipak krenuti na misiju. Ne brinite, niste jedini kojima je to zvučalo kontradiktorno zbog upitne motivacije. I u tome će mu pomoći BB, dijete kojeg nosi u kapsuli koje može detektirati BT (zamislite ih kao nekakve duhove). Sve navedeno na papiru izgleda konfuzno, nije ništa manje niti u igri, trebat će dosta vremena prije nego krenete povezivati stvari. Premda u konačnici funkcionira kao jedan futuristički postapokaliptični svijet.

Prvi puta sam ostao u čudu kada se ovo dogodilo. BT…

I što vam je činiti kao Sam Porter Bridges? Tijekom cijelog igranja sam se osjećao kao da sam Kevin Costner u filmu ‘Poštar’. Koji pokušava povezati civilizaciju. Realno sam se tako osjećao pošto je premisa manje-više identična. Skoro sve što u igri radimo svodi se na to da trebamo uzeti paket i prebaciti ga na s lokacije A na lokaciju B. Nakon što dođemo do lokacije B dobit ćemo novi paket kojeg ćemo prebaciti na lokaciju C ili se vraćati na lokaciju A. Ako to ne zvuči kao najzanimljiviji gameplay na svijetu, vjerujte mi, postaje još napornije.

Prilikom prenošenja stvari fizika igra veliku ulogu. Tako će se stvari koje nosimo na leđima ljuljati s jedne strane na drugu i izbacivati nas iz ravnoteže koju moramo manualno korigirati kako se ne bi razbili. A osim ako zbilja jako ne pazite, past ćete te će se sav teret u kutijama koje nosite prosuti po podu te ga morate ponovo pobrati. Zatim ući u meni i odabrati opciju da taj teret preraspodjeli tako da je podjednaka težina po svuda (što ćete raditi nakon što poberete svaki novi komad opreme). Jednostavno su mogli napraviti da je automatski raspodjeli tako pošto je to gubitak vremena. Jednako kao što je gledati iste animacije svaki puta kada dostavimo komad opreme, ulazimo u sobu, ili recikliramo materijale. Osjećaja sam da se barem 15 do 20 posto vremena moglo uštedjeti samo na svemu ovome.

Nošenje tereta troši staminu, a za vratiti istu tu je ili odmor ala ovaj, ili Monster napitci. Doslovno.

Pa ne zvuči prenošenje toga od točke A do točke B tako zamorno? Ne brinite, tu je prilično neravan teren koji će vam zadati glavobolje, pošto ćete morati cijelo vrijeme paziti na to da ne razbijete taj apsurdno veliki toranj kojeg nosite na leđima. Nakon jedno desetak sati ćete doći i do vozila, ali ne brinite, i tu će se igra pobrinuti da postoje lokacije gdje ista ne možete koristiti kako bi vam zadala dodatne glavobolje. Jedina dobra stvar je da što više tereta dostavite to Sam postaje sposobniji nositi teret tako da se manje ljulja. Ali opet, može nositi više stvari pa se sve vraća na početni problem. Na putu vam se nekada mogu naći drugi ljudi koji žele oteti vaš teret, u prvi mah ćete ih izbjegavati, no onda ćete igrom slučaja otkriti kako ih je lakše poraziti i normalno nastaviti putovanje. Ili kišna područja na kojima se stvore BTevi, koji u početku igre, dok ne možete protiv njih, čine neki problem. No čim dobijete alate protiv njih ta područja postaju samo još jedna zapreka na putu koja će vas usporiti.

Ono što Death Stranding radi dobro je njegov socijalni aspekt na način da zadržava taj osjećaj usamljenosti. Bilo gdje na mapi možete ostaviti neki komad opreme za buduće igrače koji dolaze, recimo ostaviti ljestve preko rijeke ili na planini kako bi se netko lakše popeo tuda. Ili sagraditi most, poštanski sandučić, te još puno drugačijih zgrada tijekom igre. Štoviše, ne morate ih sami sagraditi, možete započeti pa da oni nakon vas dovrše. Te konstrukcije ostaju na mapi i čine to samotno putovanje takvima da vidimo kako se polako stvara civilizacija u tom samotnom (ali prekrasnom) krajoliku. Ta ideja zaslužuje svaku pohvali, zato što je odlična u svom konceptu, ali je i odlično izvedena. Premda pazite, nekada će pojedine ljestve voditi nigdje, pošto su i oni prije vas išli sistemom pokušaja i pogreške. Kako razabrati prave stvari? Tako što možete ostaviti lajkove, koji su nešto kao mini valuta u igri, ili barem sistem vaše reputacije. Kada vidite da neke ljestve na planini imaju par stotina reputacije, a druge nula, prilično je jasno kojim putem bi trebali krenuti.

Grad u pozadini izgleda fantastično!

Kada padnete prilikom nošenja tereta isti se može razbiti, što stvara dodatne glavobolje. No puno manje od onih koje uzrokuje plač BBa kojeg čujete iz Dualshocka. Ili pak kiša koja ošteti sanduke u kojima nosite teret, premda možete iste popraviti, i to je napravljeno tako da dodatno potroši vaše vrijeme. Jedina pozitivna stvar u tome je što ćete moći vidjeti puno sjajno napravljenog krajolika. Isto tako, u jednom trenutku dobijete kišobran uz pomoću kojeg se možete teleportirati (fast travel opcija), no njega ne nosite sa sobom nego sam iz nekog suludog razloga stoji u sobi.

Jedan aspekt igre koju Death Stranding radi apsolutno fantastično je gluma. I dok sama priča nije uvijek najbolje napisana, glumačka postava koju predvodi Norman Reedus je odradila fantastičan posao. Scene su odlično odglumljene i svi likovi vrlo brzo dobiju neku osobnost, neovisno o tome koliko apsurdna karikaturalna imena imaju. S tehničke strane nisam naišao na probleme, generalno je bilo, ako izgleda da mogu doći do te lokacije nekako sam i uspio doći do nje. Dok soundtrack čine mnogi autori za koje ja nisam čuo, kao recimo Low Roar, koji će vjerojatno dobiti na popularnosti nakon ove igre.

Glumačka postava sjajno je odradila svoj posao.

Death Stranding ima svoje adute, no ima puno više mana. Ako me pitate da li je trebalo financirati ovakvu igru, moj odgovor će biti da. Uvijek će biti da, zato što bez novih ideja kompletna ova industrija stagnira. Hideo Kojima je imao puno novih ideja od kojih neke funkcioniraju sjajno. Vrlo vjerojatno je imao i neko dublje značenje na umu, neku simboliku, u koju mene nije pretjerano uvukao. Problem je taj što nitko ne želi da video igre troše njegovo vrijeme i da nisu baš zabavne. A tu je veliki problem, Death Stranding u dobrom svom djelu je bio previše konfuzan, repetativan i ne pretjerano zabavan. Barem meni. Premda isto tako mogu vidjeti kako će ova igra nekome drugome pružiti svojevrsno zen iskustvo.


Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.