Danas je N7 dan. I ne bilo koji N7 dan, nego onaj koji slavi deset godina Mass Effect serijala.
Službeno će deset godina biti tek za 13 dana, pošto je 20. studenog 2007. godine igra službeno izašla kao ekskluzivni Xbox 360 naslov. Gledano iz današnje perspektive, kakav je samo to bio potpis za Microsoft. Njegov nastavak će istovremeno izaći za 360 i PC, dok će tek u trećem istovremeno izaći i za PlayStation 3. Uz opciju da se sejvovi prebacuju bilo je to velika stvar, Mass Effect je bio sinonim za Xbox 360 (ili PC kod dijela publike) igru. Jedan od najboljih (novih) serijala generacije donosio je prevagu.
Deset godina kasnije i imamo serijal koji je na aparatima, pred (barem privremenim) gašenjem. Nakon svih silnih nagrada, gdje je pošlo po krivu? Kako je Mass Effect propao poput narkomana nakon silnih godina slave?
Novi IP je žila kucavica ove industrije. Stari serijali u nekom trenutku dođu do laganog izdisaja, do zamora materijala, te je potrebno nešto novo kako publika ne bi igrala stalno jedno te isto. Nakon rada na licenciranim naslovima kao što su Baldur’s Gate, Neverwinter Nights i Star Wars, BioWare i njegova krovna organizacija EA krenuli su putem vlastita serijala. Nova generacija konzola je sjajan trenutak za takvo što. S jedne je strane prilika za novi početak i nove ideje, s druge je pak strane opravdanje za potencijalnu slabu prodaju zbog malog broja konzoli na tržištu. Mass Effect je vrlo brzo prigrabio sve fanove, i to ne samo one koji vole RPG naslove. Bio je dosta drugačiji, puno više akcijski fokusiran, sa odličnim vizualnim elementima koji su itekako igrali svoju ulogu prilikom odabira. I priča, kakvu smo samo priču dobili.
Jedna od stvari dobrog komada znanstvene fantastike je da se možemo poistovjetiti sa situacijom. Ne mora ona biti kompletno znanstveno točna (štoviše, malo kad je), ali mora izgledati kao scenarij koji se može dogoditi. Čovječanstvo koje se zaputilo među zvijezde nakon revolucionarnog otkrića, spoznaja kako tamo nismo sami nego neki koji su tu već stoljećima (i to apsolutno sjajne rase), naša mala uloga u svemu tome i prilika da uz splet događaja imamo veću ulogu. Usprkos svim izgledima. Svi vole dobru underdog priču. Pokazati svima onima koji su iznad nas da možemo, i da nas se neće tako lako zaustaviti. Dodajte na to plejadu sjajnih likova te mnoge moralne odluke i prilično je lako znati zašto su se ljudi zaljubili u serijal.
Commander Shepard nije univerzalan lik. Svatko od nas ga je mogao napraviti točno onakvim kakvim je htio, spol, rasa, moralni kompas, a kasnije i seksualnost, davala je prilično dobar osjećaj individualnosti svakom pojedinom igraču. To je bio njegov Shepard. I zato je kao šok došao prvi teaser, a zatim i prvi trailer za dvojku, koji je kazao kako je on mrtav. Plus informacija kako je sve viđeno kompletna istina. Kako će to izvesti sada kada su ubili glavnog junaka? Odgovor je došao u obliku najbolje igre unutar serijala. Mislim da su svi aspekti igre podignuti na jedan novi nivo, od borbe i grafike, pa do izraza lica, a pogotovo do novih članova posade koje smo skupljali u ‘Dvanaest žigosanih’ principu. Hrpa individualaca koja treba napraviti nemoguće i spasiti kompletan poznati svijet. Epska priča dvojke završava jednom misijom koju treba uvrstiti u udžbenike. Suicide Mission je završnih 30 minuta adrenalina, epskih govora, potencijalne smrti (pogotovo kada znamo da nam u prvom nastavku umru članovi), konačnih saznanja o priči i epske glazbe kojom je Jack Wall završio svoj rad u serijalu. Veliko finale u svakom smislu te riječi.
Neki će kazati da je tu točka od koje serijal kreće prema dolje, no ja se neću složiti. Trojka je u mnogim aspektima bolja igra. Grafika, mehanika pa čak i neki najemotivniji segmenti serijala dolaze iz te igre. Stvar u kojem serijal umre je zapravo pred sam kraj igre, kada napokon stignemo na Zemlju, kada rat kojeg smo gubili polako krene drugim smjerom, u našu koristi (ili se barem tako nadamo). Te onih završnih pet minuta igre gdje se u najvećoj deus ex maniri pojavi neko dijete i da nam tri izbora koja su praktički identična. Oko sto sati igranja svelo se na isti loš kraj. Pobune i frustracije fanova dovele su do toga da je BioWare izdao alternativni kraj koji dodaje objašnjenja oko toga što se dogodilo. Po mom sudu čak i veća šaka u oko, zato što svako objašnjenje nema apsolutno nikakva smisla. Zbog toga volim vjerovati kako je po srijedi na internetu toliko popularna teorija indoktrinacije.
Nova generacija konzola, nova igra. Andromeda nije toliko loša igra koliko od samog starta nije imala šanse. Bilo je potpuno jasno kako razvojni tim neće odgovoriti na pitanje koje sve zanima – kakav je to kraj trojke? Bez toga interes za igrom rapidno pada. Kako nastaviti dalje kada nam je serijal uništen? Kakav vražji novi start u drugoj galaksiji? Nije nas briga za to. To radite samo kako bi izmuzli pare na imenu serijala kojeg ste sami uništili. Dodajte na to da je igra morala preći na drugi engine (pošto EA forsira Frostbite za sve svoje igre) te činjenicu da izgleda lošije nego trojka, pomalo problematičan razvoj, bugove na dan izlaska i imate puno razloga zašto ne zaigrati serijal. Prodaja je bila puno slabija nego što je EA očekivao i sve je to stavilo Mass Effect serijal na led. Na koliko dugo? Možda čak i trajno.
Ima načina kako ponovo vratiti serijal. Jedan od načina je prilično jednostavan, a vrlo vjerojatno ne iziskuje puno truda. Ljudi su tražili remaster serijala za nove konzole. Napravite to. Dobar način da osvijetlite obraz serijal i postavite temelje za dalje. A ti temelji, kakvi god oni bili, moraju odgovoriti na kraj trojke. Ljudi su sami dostavili teoriju indoktrinacije, samo je trebate implementirati. Nitko ne želi novu galaksiju, niti neki prethodnik serijala… Stoga, uzmite pauzu od par godina. Treba se odmaknuti od svih negativnih stvari koje je serijal skupio zadnjih godinu dana, te pošteno razmisliti kuda dalje. Bilo bi jako žalosno da jedan prekrasni svijet samo tako umre. Ali ako se to i dogodi, nešto novo će doći i zamijeniti ga.
2 thoughts on “Deset godina Mass Effect serijala”