Detroit: Become Human recenzija – Android revolucija

Jednom davno bio je jedan impresivan tech demo koji je postao nešto puno više od toga – postao je igra. Postao je Detroit: Become Human. Put do toga bio je prilično dug, u međuvremenu Quantic Dream izdao je još jednu igru. Uz naslov baš zamišljen za PlayStation 4 pitamo se da li se čekanje isplatilo ili bi bilo bolje da su to vrijeme potrošili na nešto drugo?

‘Robot ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi.’ – Isaac Asimov, prvi zakon robotike

Bit će onih koji će kazati kako Detroit: Become Human nije video igra nego je gotovo filmsko interaktivno iskustvo. U koju god skupinu spadali, teško je negirati kako je putovanje uz njega bilo vraški zabavno, a nekada je samo to važno. Za mene je to igra, jedna drugačijeg tipa, koja se ne boji riskirati i ići van granica industriji poznatog. Igra nas vodi u futuristički Detorit 2038. godine, u blisku budućnost kada je ljudska vrsta osmislila androide, kako bi im svakodnevni život bio lakši. Priča prati tri takva androida na njihovom putovanju, ispitujući i analizirajući filozofiju definicije živog inteligentnog bića, te trebaju li se oni računati kao takvi.

Markus istražuje svijet.

Kara je kućna pomoćnica koja dolazi u obitelj gdje otac zlostavlja svoju kćer, u konačnici odluči nešto poduzeti, svjesno odbijajući programiranu zapovijed postaje devijant. Markus je android kojeg je bogati i hendikepirani starac dao izraditi kako bi imao nekoga da skrbi o njemu. On pak spletom okolnosti postaje onaj koji želi osloboditi sve androide iz zatočeništva. Dok je Connor istražiteljsko policijski prototip kojem je cilj, za kompaniju koja stvara androide, pronaći uzrok zbog kojeg androidi postaju svjesni i devijantni. Njihove se priče mogu ispreplesti, ali isto tako mogu i prerano tragično završiti, a sve to ovisi o vašim odabirima tijekom igranja. Baš kao i o odabirima kako će se pojedini lik ponašati. Hoće li Markus voditi mirne demonstracije ili će porazbijati sve što mu se nađe na putu? To je samo jedan od mnogobrojnih primjera.

Upravo su te odluke glavna zvijezda ove igre i kuda će priča otići, što automatski znači da postoji itekako dobar razlog za odigrati je više od jednom kako bi vidjeli različite scenarije koji se mogu dogoditi. Meni je prilikom prvog igranja trebalo nekih deset do petnaest sati i obožavao sam flowchart opciju, koja je zapravo dijagram svih odluka koje ste u određenom poglavlju imali. Što je sjajan način vidjeti što ste napravili, a što niste, u kojim se trenutcima igra granala tako da lakše možete izabrati drugi put prilikom idućeg igranja. Ili možete pokrenuti već odigrano poglavlje i krenuti s neke od kontrolnih točaka kako bi vidjeli drugu opciju. Čak je zanimljiva opcija i namjerno ne uspjeti u zadatku kako bi vidjeli kuda će vas to odvesti, premda u pojedinim situacijama odabiri vode do istog kraja, no itekako utječu na iduća poglavlja. Svega u dvije ili tri situacije tijekom igre ono ponuđeno nije odgovaralo onome izgovorenom, tako da imate dobru predodžbu što će se dogoditi nakon odabira.

Snijeg svuda oko nas

Svaka vaša odluka utječe na svijet oko vas, nešto slično sistemu reputacije, te ako je imate dovoljno možete otključati dodatan put kojim likovi mogu krenuti. To je dodatno važno zato što svaki od tri protagonista ima barem jednog sporednog lika s kojim redovito kontaktira. Meni je najbolji bio Connorov policijski partner, no neću govoriti ništa više o tome kako bi vam što manje pokvario doživljaj i samu priču – to je glavna snaga igre. U više od jednog navrata ćete birati što vam je prioritet, ujedno definirajući stavove likova. Konačni sud je itekako pozitivan, priča mi se svidjela, neki sitni propusti koje sam vidio možda samo spadaju u kategoriju ‘nisam odabrao pravi put i otkrio sve detalje’, a u više od jednog trenutka mi je bila napeta i manje-više stalno sam htio vidjeti što će biti dalje. Držala me prikovanog uz ekran.

Prilikom starta igre bit će vam ponuđene dvije težine igranja. Lakša i teža, u ovoj drugoj bi opasnost od smrti trebala biti puno veća te bi sama igra trebala biti izazovnija. Meni nije bila, štoviše, završio sam igru bez da sam izgubio borbu. Stoga vam je moja preporuka igrati na lakšoj težini – ovo nije tip igre gdje testirate svoju sposobnost u raznim izazovima, puno se je bolje fokusirati na to da vaša priča bude samo vaša, neovisno o brzini reakcije, a brzina reakcije će vam trebati zato što su quick time eventi ovdje našli svoje mjesto pod suncem. Meni nisu smetali, shvaćam kako je ovo igra gdje gameplay nije u pravom planu, te da ipak nešto mora postojati kako bi igrači bili involvirani u igru – QTE je odradio dobar posao u trenutcima kada je trebalo skenirati područje ili sudjelovati u akcijskoj sceni. Izuzev korištenja DualShockova žiroskopa, bilo kakva detekcija pokreta mi je bila odbojna pošto najčešće ne držim kontroler u savršenom položaju. I što detekcija nije bila najbolja. Srećom, žiroskopa u situacijama kada je zbilja napeto i važno je bilo vrlo malo.

Alice je bila u nevolji, a Kara je reagirala.

Jako mi se je svidjela odluka da tri različite osobe rade soundtrack, svaka za jednog protagonista, tako da je glazba bila svojevrsni produžetak osobnosti likova. Note su pogađale prave trenutke. Po pitanju grafike je sasvim drugačije, po meni igra nije na razini onoga što je God of War dostavio, ali je itekako blizu. Detroit budućnosti izgleda vjerodostojno te je na jedan način i on lik u igri, a da stvar bude impresivnija, sve je to napravljeno tako da bez problema mogu to vidjeti kao bližu budućnost. U Deus Ex Human Revolution maniri, ta budućnost nam je toliko bliska da se moramo zapitati kada ćemo u stvarnom životu voditi razgovore o tome jesu li androidi koji razviju svijest živa bića. A lako ih je vidjeti kao takve, pošto je po pitanju izgleda likova napravljen jedan od najboljih poslova kojeg sam ikada vidio – sve izgleda tako stvarno. Njihovi lagani facijalni pokreti, lakoća detektiranja emocija, oči kao ogledalo duše. Lako je zaboraviti da se radi samo o video igri. Filmsko iskustvo je bilo na zavidnoj razini, kamere su odlično lovile svaki trenutak i nije bilo problema s njima – netko tko gleda sa strane bi pomislio da je film. Samo u jednoj prostoriji mi se igra malo usporila, što je jedini problem kojeg sam vidio s tehničke strane.

Detroit, grade budućnosti.

David Cage je čovjek s vizijom. Ta vizija nije za svakoga, ako niste voljeli stil njegovih prijašnjih igri, onda je velika vjerojatnost kako nećete voljeti ni ovu. Ako ste voljeli, ili ako vam je ovo prvi susret s njim i volite dobru priču, mišljenja sam kako je dostavio svoj najbolji uradak. Priču koja ima pamtljive likove, koja nas tjera na razmišljanje o budućnosti, a jednako je snažna kao metafora za neka pitanja današnjice, svijet u kojem želim vidjeti više – bez imalo razmišljanja volio bih vidjeti nastavak na ovaj sjajan svijet kojeg je prikazao. Detroit: Become Human je igra vrijedna svake utrošene sekunde i još jedan pokazatelj kako se isplati riskirati s drugačijim stvarma.


1 thought on “Detroit: Become Human recenzija – Android revolucija

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.