Devil May Cry 5 recenzija – Tri mušketira

Deset godina i jedan kritizirani reboot kasnije Devil May Cry fanovi su došli na svoje, napokon su dočekali peti nastavak serijala. Devil May Cry 5 je od prvih dana izgledao obećavajuće, no uvijek je postojalo ono pitanje o tome hoće li uspjeti ispuniti očekivanja?

Najpodliji trik koji je vrag izveo bio je kad je uvjerio svijet da ne postoji. –

Charles Baudelaire

Devil May Cry 5 radnja smještena je pet godina nakon onoga što se dogodilo u četvorci. Dante i Nero su ponovo tu, a ovog puta je tu i misteriozni V, koji je katalizator kompletne priče. U borbi protiv demona Urizena priključit će se i neki ranije poznati likovi, koji će više biti tu kako bi se pokazalo da su tu, kao i novi lik – južnjačka djevojka i inženjer Nico koja je prilično dobro predstavljena. Kroz idućih 20 poglavlja dobit ćemo jednu prilično suludu, ali i u toj svojoj suludosti koherentnu i zabavnu priču koja vas cijelo vrijeme tjera naprijed. Uz nekoliko momenata vrijednih pamćenja. Kako bi sve vidjeli trebat će vam oko desetak sati, ovisno koliko ste vješti u igri, a nakon toga će vam se otvoriti dodatne težine igranja.

Prilikom težine igranja izabrao sam najlakšu, i tu sam napravio prilično veliku pogrešku, zato što tijekom igranja nisam niti jednom poginuo. No nisam znao što očekivati kada na startu igra nudi samo dvije opcije, moja preporuka je da ne ponovite tu grešku ako želite vidjeti kako izgleda borba. Što je veća težina to će stvari biti izazovnije, puno jači neprijatelji će se pojavljivati osjetno ranije u igri. Neće biti onih kroz koje prolazite kao nož kroz maslac. Neprijatelja ima poprilično te traže od vas razmišljanje kako pristupiti borbi protiv istih. Kao i boss borbe koje su na kraju gotovo svakog poglavlja. Jedina iznimka u izazovnosti u igri su misije kada igrate kao V.

Tri lika s kompletno različitim stilom igranja su istovremena draž, ali i sitna problematika ove igre. Nero je tu sa svojim vjernim mačem, pištoljem, ali i mehaničkim rukama nazvanim Devil Breakers. Opis savršeno odgovara onome što rade, svaki od njih ima primarnu funkciju, bilo da ih ispucate kao raketu ili vam da dodatan dodge, i manje-više su svi korisni na svoj način. No ono što ih čini ranjivim je to da ako vas protivnik udari prilikom njihova korištenja će se razbiti u komadiće i nećete više moći koristiti taj Devil Breaker. Istu stvar možete sami napraviti kako bi izbjegli škakljivu situaciju, što će prilično dobro utjecati na vaš stil u toj borbi. Važna stvar za napomenuti je to da nemate puno opcija izbora koji ćete koristiti, osim prilikom kontrolnih točki kada ih možete rasporediti kako vam odgovara. Ne možete ih mijenjati kako vam odgovara, a kada nađete novi tijekom misije on će automatski postati vaš primarni umjesto dosadašnjeg. Srećom, igra je dizajnirana oko toga da ih što češće uništavate. Moja najveća mana kod Devil Breakera je ta da nikada nisam dobio neku potrebu znati koji koristim, ponajprije zbog čestog mijenjanja lika s kojim igram (o tome malo kasnije).

Emo stil

V kao novi lik je daleko najlakši za igrati, i njegove misije su prilično lake za preći. Njegova dizajn filozofija je potpuno drugačija od bila čega u serijalu. Dok se svi ostali trude biti u žiži zbivanja, on treba biti što dalje zato što on ne udara protivnike. On ima svoje summone koji posao odrađuju za njega. Griffon je tu za napade iz daljine, Shadow je pantera koja napada iz blizine, dok je Nightmare golem koji funkcionira kao ultimate sposobnosti u MOBA igrama, kada se bar napuni možete ga pozvati za devastirajuće napade. I dok će oni odraditi skoro sav posao, glavna caka igranja kao V je to što on mora odraditi prljav posao. Kada dovoljno oštetite protivnika onda je V taj koji ga mora dovršiti, što stvara jednu zabavnu dinamiku u igri pozicioniranja i korištenja sposobnosti.

I na kraju je tu Dante koji ima malo more sposobnosti na svom raspolaganju, od njegovih dobro poznatih pištolja, pa do potpuno novog motocikla kojeg koristi kao oružje, Dante je ‘kralj’. Štoviše, moglo bi se kazati kako V i Nero imaju premalo sposobnosti i opcija dok ih pak Dante ima previše. Osim cijelog malog arsenala kojeg nosi sa sobom tu su i četiri različita stila koji utječu na njegov gameplay. Na prvu će izgledati kako će biti nemoguće kontrolirati sve to zbog raspoređenosti stvari na kontroleru, no u praksi se pokazalo kao prilično jednostavno iskustvo. Ključ dobrog stila s Danetom je konstantno mijenjanja oružja i stilova tijekom borbe.

Moje omiljeno oružje u igri. Toliko suludo i zabavno

Misije su raspoređene tak točno određeni lik je odradi, osim u par navrata kada vam igra daje opciju izabrati s kim ćete igrati. Tu se uključuje multiplayer aspekt u kojem netko odrađuje onu drugu stranu, što je više puta bilo ‘gle, netko je u mojoj igri, i uopće ga nisam ni vidio tijekom nivoa’ nego što je bilo korisno. Očigledno ideja koja nije do kraja razrađena. S kime god igrali borba će biti odlična, premda ponekad s malom manom u obliku kamere koja je dobra, ali ne i odlična, pa će se dogoditi trenutci u kojima neće biti najspretnija. Druga mana ide na to stalno mijenjanje likova – niti u jednom trenutku nisam imao sjećaj kako masteriram jednog od njih, nego kao da žongliram među njima. Kako ću sa svima biti dobar, no niti sa jednim odličan. Što se vidi i prilikom nadogradnji sposobnosti, kada koristim red orbove skupljene u prošloj misiji, orbove koje sam skupio sa drugim likom. No to ne umanjuje činjenicu o tome koliko je borba dobra i koliko je zabavno dobiti SSS rating u nekoj borbi. Ili u nekoliko njih.

Jedina stvar koja je malo čudno koncipirana je umiranje koje je prije bilo kazna i trošila crvene orbove. Sada su dodani zlatni kao dodatna opcija, gdje možete trošiti njih mjesto crvenih. Razlog zašto je to čudno napravljeno je taj što ćete ih imati na bacanje. Ima ih puno po mapama, dobivate jedan dnevno kada se logirate, ali i tijekom online igranja ako netko ocijeni da ste imali dobar stil dobit ćete jedan kao nagradu. Možete ih čak i kupiti, pošto igra ima mikrotranskacije, ali niti u jednom trenutku nisam pomislio na kupnju. Jednostavno nema nikakve potrebe.

Kada sam čuo kako će ‘glazba postajati glasnija’ kako dobro odrađujete stvari u borbi, tada sam pomislio da je to loša ideja. Na moju sreću, potpuno sam se prevario. Kada glazba postaje glasnija automatski znam kako radim nešto dobro, plus, sviđa mi se što svaki od tri lika ima svoju pjesmu koja svira u tim trenutcima. Izabrane po ključu – što bi on slušao u stvarnom svijetu. S grafičkog aspekta igra nudi fantastičnu fluidnost u borbi, na jednom zbilja zavidnom nivou, dok isto ne mogu kazatii baš za sve okoliše, pogotovo u zadnjoj trećini igre gdje se dosta njih jednolično ponavlja. U tom aspektu je igra mogla ponuditi mrvicu bolje. Ipak dizajn nivoa je odličan, pogotovo uz sve tajne koje su sakrili u iste, pa ih je gušt istraživati.

Devil May Cry 5 je ispunio sva očekivanja. Riječ je o sjajnoj akcijskoj igri koja skoro sve svoje apskete odrađuje barem vrlo dobro, ako ne i odlično. Koja je uspjela dostaviti i više od onoga čemu su se fanovi serijala nadali kroz zadnjih deset godina. Riječ je o igri koja bi se krajem godine mogla naći u razgovorima za igru godine.


Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.