Prije 10 godina na tržište je izašao Diablo 3, dugo očekivani nastavak popularnog serijala. Od tada do danas bilo je prilično turbulentno razdoblje za igru, koje je imala svoje grozne, ali i sjajne trenutke. I baš kao prije deset godina, počinjemo dan kasnije nego što smo planirali. Pošto je rođendan igre bio jučer.
Error 37 je ono što bi vas dočekali prvog dana kada je Diablo 3 izašao. Serveri nisu izdržali, nešto što je trebalo biti upozorenje za direkciju sa kojom je Blizzard krenuo nešto drugačijim smjerom, put koji je i danas prisutan. Pohlepa je bila glavni razlog ovog problema, zato što ovo nije prvi puta u povijesti da je Blizzard imao masivan broj igrača u igri na prvi dan. Problem je bio što je i dalje radio sa minimalnim brojem servera kako bi to odradili. Čemu zakupiti / upogoniti dodatne kada će za mjesec dana interes ionako pasti? I ne, nije bio problem što je igra tražila da se stalno bude online, iako je vjerojatno stvorilo pokoju frustraciju na nešto što danas uzimamo zdravo za gotovo.
Diablo 3 je zapravo istovremeno zapeo u prošlosti i probao ići u budućnost. Nostalgija i progresija. Taj njegov odraz prošlosti najbolje vidimo kroz činjenicu da je igra imala četiri težine, što je zapravo značilo da je trebate proći tri puta da bi došli do točke kada krećete dobivati opremu. Nešto od čega su kasnije odustali i prešli na drugačiji sistem. Zato što je tako bilo napravljeno u prethodnom nastavku, samo s jednom težinom manje. To je bilo prilično frustrirajuće, još dodatno kada se nije isplatilo igrati igru zbog predmeta nego zbog zlata. Uvođenjem aukcije bilo je puno bolje farmati zlato nego predmete. Ako koji slučajno padne, super, ako ne, kupit ću što mi treba. A ideja aukcije za prave pare je bio potpuno pogrešan način gledanja na progresiju. Puno bolja progresija je bila u cinematičnoj prezentaciji igre, ali ne i u atmosferi.

Sve to je učinilo da u nekom trenutku odustanem od igre, te joj se nisam vratio do ekspanzije. Reaper of Souls je napravio puno toga dobroga za igru, popravio je sve navedene probleme. Te bio prvi korak prema novom putu za sam serijal, jedan koji se mnogim fanovima ne sviđa. Kakav god bio, uz sve svoje probleme, Diablo 3 je u svom baznom obliku i dalje bio fokusiran oko teških izazova i skupljanja predmeta. Ekspanzija ga je poslala na smjer gdje je lako doći do opreme, gdje je glavni fokus na snazi i na progresivno težim nasumično generiranim izazovima. Povećavanje snage za pomicanje granica i fokus na utrku s vrmeneom. Slanjem u direkciju, kao i ukidanjem aukcije, vratila je mnogo zabave. Žrtva toga su bile manje-više sve boss mehanike koje ćete veoma teško iskušati na isti način kao prije 10 godina.
U pripremi je bila još jedna ekspanzija, vrlo vjerojatno imenom King in the North, ali ona nije nikada ugledala svijetlo dana. Prema informacijama koje su nam poznate, do toga je vjerojatno došlo zbog već spomenute pohlepe. Diablo 3 je probao s aukcijama, koje nisu zaživjele, a nije napravio tranziciju na nikakav značajan oblik mikrotransakcija. Što u prijevodu kaže, kada si kupio igru, u njoj više ne trošiš. Što se nije svidjelo vrhuški, koja bi puno više podržavala igre u kojima se konstantno troši. Projekt je ukinut, ali ne u potpunosti. Mnoge stvari su već bile napravljene, kao dodatna Necromancer klasa, koja je došla kao plaćeni DLC. A tijekom sezona razvojni tim je dodao još sadržaja u igru, od zona pa do mehanika kao cube ili legendarni gemovi. Sve što je redom ostalo dostupno i van te sezone.

Jedina stvar koju smo time zbilja izgubili bez te ekspanzije je iduće poglavlje priče. Moje osobno mišljenje je to da taj gubitak nije strašan, pošto je priča potpuno zaboravni dio igre. I vjerojatno Druid klasu, ali to su više (veoma jake) spekulacije nego potvrda da bi to bila direkcija. Ostalo je dolazilo malo po malo kroz sezone. Koncept koji sam prije par godina nazvao totalnim promašajem, a i danas ću kazati isto. Ideja odlična, realizacija prilično loša, bez neke prave inovativnost, puno više kao održavanje igre na aparatima za one koji je jako vole, uz sporadični razlog za povratak. Premda su u zadnje vrijeme počeli puno više eksperimentirati, s vidljivo manjim budžetom za išta više od onoga što se trenutno nudi.
Kao što rekoh, bilo je tu svega i svačega. I dok nemam problema argumentirano kritizirati dizajnerske odluke, meni se jako svidjela direkcija na koju su u konačnici otišli. Fokus na snagu, što veću snagu. Evo ti paragon nivo, evo ti legendarni gemovi, evo ti tri dodatne snage na već postojeću kako bi bio što jači. Ma znaš što, kada si već tu, izvoli i dodatne raritete najbolje opreme s mogućnosti dobivanja savršenih statistika na istoj. Koliko god onda igrao, imao si nekakav osjećaj progresije, rasta snage lika. A ideje koje su proizašle iz toga su bile suludo zabavne.

Jedina prava zamjerka koju ja imam je to što nisu spojili korisničke račune za konzole s PC računima. Potpuno razumijem zašto nisu, u to vrijeme cross-play i cross-progres nisu bile opcije, a kada su u industriji postale, već je prestao razvoj igre. Plus, konzolaška verzija ima dodatnu dodge mehaniku, a možda i neke male razlike. Sve to bi se dalo premostiti, samo je vrijeme kada je to bilo važno daleko iza nas. Ja bih vrlo rado igrao istog lika neovisno o platformi, a svi oni koji još uvijek misle da je Diablo 3 ‘zaglupljen prilagođavanjem konzolama’ neka prvo probaju zaigrati na istima.
Pogled unazad 10 godina pokazuje se igra razvila. Kada bi me pitali da se se isplati zaigrati Diablo 3, moj odgovor, bez puno razmišljanja, bio bi da. Sadržaja ima puno, kvaliteta je na razini, ako krenete kada je početak neke sezone ima i priličan broj igrača koji još igra. Da li se je u tih 10 godina mogla biše razviti? Naravno da je, korporativne odluke su stopirale to, premda svako malo vidimo kako igra ne treba imati niti multiplayer niti mikrotranskacije da bi bila dobra i uspješna. Meni je pružila priličnu količinu zabave, i pružit će mi sigurno još prije nego Diablo 4 dođe na tržište. Ako ništa drugo, naučilo se puno za razvoj te igre.
One thought on “Gaming kalendar – Diablo 3 – 10 godina”