God of War recenzija – Otac i sin

Osam godina nakon zadnjeg numeriranog nastavka serijala, 13 godina od kada je God of War serijal nastao, došlo nam je novo poglavlje nazvano jednostavno God of War. Grčka je iza nas, vrijeme je za nordijsku mitologiju, kao i za neke fundamentalne promijene u životu Kratosa – sada ima sina. Može li ga on vratiti u dane stare slave, ili je vrijeme za objesiti oružje o klin?

‘Lo, there do I see my father.
Lo, there do I see my mother…’ – Vikinška molitva

Premisa s kojom počinje God of War vrlo je jednostavna. Kratosova žena je preminula te je njena posljednja želja da joj muž i sin prospu pepeo s najviše točke svijeta. Katalizator tog plana bit će nepoznati stranac i njegovi misteriozni motivi, nakon njegova posjeta kuća više neće biti sigurna. Kratos i Atreus tada kreću u jednu epsku pustolovinu u kojoj će glavna tema biti njihova priča, razvoj njihova odnosa, polako otkrivanje tajni, što onih svijeta, tako i međusobnih. Na tom putovanju srest će mnoge zanimljive likove, svake sa svojim motivima. Neću ulaziti u detalje, no priča će stalno rasti, igrati puno više na emocije nego bilo kada u serijalu, ima će i nekoliko momenata koje niste očekivali, te upotpuniti epsko putovanje na najbolji mogući način.

Glavne zvijezde priče su otac i sin. Christopher Judge i Sunny Suljic perfektno su odradili glavne role. Kratos više nije isključivo gnjevan lik koji se puno dere, na njemu se vide godine, nešto je staloženiji, puno ciničniji te nije baš raspoložen za razgovor. Njegova suprotnost je Atreus u kojem se vidi razigranost, znatiželja i još poneka osobina koja krasi sve one u tim godinama. Jedan ima pitanja, drugi pokušava dati što je manje moguće odgovora. Taj odnos će se razvijati kroz dvadesetak sati koliko glavna priča traje, a možete izvući i još toliko samo na istraživanje svijeta. Od dijaloga vezanih za priču, pa do potpuno nasumičnih razgovora prilikom (recimo) vožnje čamcem jedan od drugoga će učiti. Isto tako, Atreus služi kao podsjetnik igračima, ali i kao učenje mitologije pošto istu s vremena na vrijeme objašnjava ocu koji nije upoznat s njom.

Istraživanje je postalo glavna značajka igre. Igra u prvih nekoliko sati njeguje svoj prepoznatljivi linearni pristup, uz dosta skrivenih stvari, uz neke koje se mogu otvoriti tek kasnije, kada dobijete za to potrebne alate. No u jednom trenutku igre svijet se otvori te ga možete istraživati, nalaziti drevne tajne, skrivene prostorije, pomagati likovima u pojedinim zadatcima, naći na veoma teške boss borbe i još ponešto. A sve to je lako preskočiti ako samo pratite glavnu priču. Dobra stvar za vas je ta što se tome možete vratiti bilo kada, čak i nakon kraja igre. Niti u jednom trenutku nisam imao osjećaj obaveze raditi to, niti sam imao osjećaj da sam izgubio vrijeme – nagrade koje sam dobivao za ostvareno bile su adekvatne. Kada se sve to stavi u jednu veliku prizmu, mora se priznati kako je dizajnerski tim napravio sjajan posao.

Jednako pohvala treba dobiti tim koji je radio borbu. Kompletan sistem je prerađen, ali uspješno je zadržan poznati osjećaj kojeg serijal ima. Jedino je kut kamere drugačiji, fluidnost poteza i vizualno nasilje i dalje je tu. Leviathan Axe je oružje izbora – masivna sjekira koja može zalediti protivnika je vrhunsko oružje. Ima dva bazna tipa napada koje možete kombinirati, zatim dodatne sposobnosti koje možete ugraditi u nju (te po potrebi mjenjati), no kao njenu najveću snagu moram navesti to što je možete bacati te zatim vratiti u ruku. Ne zato što je super korisno, što je, nego zato što to ima tako dobar osjećaj. Pogotovo kada je pozovete natrag, što ćete napraviti jako puno puta tijekom igranja, što u borbi što u zagonetkama. Kroz igru ćete je nadograđivati, povećavati njenu snagu i otključavati nove sposobnosti koje s njom možete napraviti.

Osim sjekire Kratos je jednako opasan sa štitom, koji mu služi za obranu, ali i napad, te goloruk. Spartan Rage je ponovo tu, koji vam omogućava da na kratko vrijeme budete stroj za uništavanje. No sve to je sitnica naspram onoga što Atreus donosi u borbi. On je vaše tajno oružje, pomoćnik koji će raditi štetu, ili odvući protivnika s vas, a da pri tome ne morate brinuti za njegovu sigurnost. Koristiti njegov luk i strijelu je prilično krucijalan dio igre, također i van borbe. Pravovremeno iskoristiti njegove sposobnosti može biti ključno, pogotovo zato što je bolji za pojedini tip protivnika nego Kratos. Protivnici su, kao što možete pretpostaviti, iz nordijske mitologije. Jedini dio gdje mislim kako borba nije bolja nego u prethodnim nastavcima serijala je prilikom boss borbi. Ima ih manje, i premda izgledaju spektakularno te imaju vrlo dobre mehanike, niti jedna mi nije bila takva da bi me ostavila bez riječi.

Oprema je jednako važan dio igre, možete je naći u svijetu ili dati kreirati. Zatim je možete nadograditi ili staviti dodatna pojačanja u nju, sve redom u različitim raritetima. Sve to čini Kratosa jačim te olakšava borbe protiv suparnika, pogotovo onih koji su koji nivo veći od njega – automatski rade mnogo više štete. Borbe protiv valova protivnika nisu teške, ali ako im loše pristupite imat ćete problema. Sreća po vas je to da je sistem takav da nikada nećete izgubiti više od jednoznamenkastog broja minuta progresa. A ako se nešto pokaže preteško, sve što trebate je nadograditi opremu i vratiti se kasnije. Osim borbe tu je još u dosta zagonetki te penjanja, niti jedna nije bila nešto pretjerano teška, no osjeća se malo veća kompleksnost kako se kraj igre bližio.

Već ste mogli zaključiti kako je mnogo toga u ovoj igri vrhunsko, no jedna stvar je van ovog svijeta – grafika. Igrao sam na običnom PlayStationu 4 gdje je svaki trenutak izgledao spektakularno. Detalji na Kratosu su izvrsni, od sitnica koje nosi na sebi pa da napinjanja mišića kada udara sjekirom ili pomiče neki teški predmet. Svijet izgleda spektakularno sa svim vistama iz mitologije, dok su svjetlosni efekti nezaboravni, pogotovo svi partikularni efekti čestica. Jednom riječju, igra je jedno od najvećih grafičkih dostignuća današnjice.

Potpuno istu stvar treba kazati za rad s kamerom. Kompletna igra napravljena je u jednom neprekinutom kadru, nema crnih ekrana prilikom učitavanja, nema pogleda na nešto važno iz nekoga drugoga kuta. Jedina iznimka je kada poginete pa morate ponovo učitati. No sve ostalo, bilo da je borba ili dio priče, je iz jednog kadra. Samo po sebi je to veliko postignuće, a kada dođete do emocionalnih scena gdje kamera perfektno lovi trenutak, shvatite da je pred vama nešto posebno.

Sve navedeno na PS4 Pro izgleda još spektakularnije, pogotovo ako imate televizor koji podržava 4k tehnologiju. Ali se sve to ima i svoju slabu točku, u ovom slučaju je to fps koji se kreće oko 30, akcijske igre preferiraju više. No tih 30 je vrlo stabilno, za vrijeme kompletnog igranja, samo se u dva slučaja igra malo usporila, na svega sekundu ili dvije.

Nazvati God of War dobrom igrom bilo bi svetogrđe. On spada u kategoriju maestralnih uradaka koje ne dobivamo svako malo. Razvojni tim je uzeo voljenu formulu, razbio je na komade, neke izbacio, neke zadržao, ponovo sve to složio na drugačiji način te u konačnici dobio isti osjećaj serijala s emotivnom pričom koja raste. Dobio je epski spektaklu u nordijskom svijetu. Jedno od najboljih putovanja godine? Ne. Jedno od najboljih putovanja desetljeća!


Odgovori