Holodeck je nekada izgledao kao daleka stvarnost dok sam ga gledao u Star Trek epizodama, a današnji dan mi je otvorio oči, pokazao mi je koliko smo blizu svemu tome. Današnji dan je bio onaj u kojem sam probao HTC Vive.
Lani je Infogamer imao Oculus Rift set za virtualnu realnost. Taj Alien demo urezao mi se u pamćenje, tih nekoliko minuta iskrene tjeskobe, iako sam znao kako mi ne prijeti nikakva opasnost. Za moj um to je bilo stvarno. Taj puta sam samo sjedio i igrao, ovog puta sam imao priliku kretati se prostorom uz četiri prekrasne demo aplikacije koje sam probao. Probat ću vam prenijeti svoje oduševljenje, ali dok sami ne probate uređaj nećete dobiti stvaran dojam. Vi ćete samo čitati, kao što sam i ja čitao tuđa mišljenja o VR setovima. Oni su već sada sve ono što su govorili, čak i puno više.
Došao sam čim su se vrata otvorila samo zbog toga. Pričekao sam da sve proradi i prvi u danu ušao u zamračenu prostoriju. Stavili su mi uređaj na glavu, slušalice na uši i dvije palice u ruke. Objašnjeno mi je kako ne smijem proći zelenu mrežu koju vidim kada se približim rubovima detekcije. Nisam kasnije pitao kolika je ta površina u ovom slučaju bila – za kućnu upotrebu ona je metar puta dva metra. Mislim da je ovdje bila barem dva puta dva.
Prvi demo bila je olupini broda pod morem. Uz zvučno navođenje prezentera oprezno sam se kretao i gledao oko sebe. Mogao sam gledati u svim smjerovima, uključujući i pogled prema dole preko ogradne palube broda. I onda sam samo u slušalicama čuo pogledajte desno. Imao sam i što vidjeti. Tamo je bio ogroman kit. Izgledao je stvarno, kretao se, baš kao i ja trudeći se ne biti blizu njegovoj ogromnoj peraji. I to je ono o čemu pričam. Ja znam kako to nije stvarno, ali instinktivno sam se odmicao. U kasnijem razgovoru s prezenternom saznao sam kako je taj demo njemu najdraži.
Meni nije bio, puno draži mi je bio demo nakon toga. Zvučat će vam ludo, ali crtati uz pomoć palica u rukama bilo je iskustvo koje želim ponoviti. Nisam znao što crtati, ponajprije zato što nemam pojma crtati, pa sam šarao ispred sebe. Otrkivljenje mi je došlo preko poruke iz slušalice ‘pogledaj sliku s druge strane’. 3D crtež? Odlično. Opustio sam se, počeo vući linije u svim smjerovima, a kada su mi pokazali alate koji su mi na raspolaganju, ta moja modernistička tvorevina dobila je mnogo balončića od sapunice. Izgledalo je ružno i glupo, ali bilo je moje, bilo je u prostoru i bio sam ponosan. Gledao sam to sa svih strana, čak i pogledom sa samog poda. Za kraj sam dodao dvije duge preko kompozicije, naravno, ukrstivši ih.
Treći demo bio je zombie shooter. Prvo sam krenuo s jednim pištoljem, osjećao sam se poput kauboja na divljem zapadu, imam osjećaj da sam prilično nesvjesno imao i takve pokrete. Drugi nivo dodao mi je i pištolj za drugu ruku, tek tada sam se opustio. Ispucaj prvo jedan pa onda drugi, ispucavaj metke naizmjenično, samo pucaj iz njih kao da ti život ovisi o tome. A kada je jedan zombie došao preblizu, izmaknuo sam se sa stilom. Treći nivo imao je neke male probleme pa sam tu stao s njim, ali tu sam dobio bolja i teža oružja. I da, moje ruke su perceptivno osjećale veću težinu, a zapravo sam i dalje držao iste palice u rukama. Jednako teške kao i par sekundi ranije.
Za kraj, kako je ovo napravljeno u suradnji s Valve-om, dobio sam Dota 2 Secret Shop demo. Biti u virtualnoj prostoriji i lupkati po čekiću koji visi sa stropa bilo je sasvim zabavno, a onda sam saznao poantu – na određenim mjestima mogu aktivirati rune koje me magično postave na to mjesto. Prva takva runa i imao sam pogled s police s knjiga, malen poput mrava, ili ptičji pogled s grede. Bilo je to pravo magično iskustvo.
Tu je bio kraj moje prezentacije. Trajala je nekih dvadesetak minuta, a ja tako odvojen od svijeta nisam imao osjećaj da li je prošlo pet ili pedeset. Skinuo sam uređaj s glave i začudio sam koliko sam bio mokar od znoja, što ne čudi kako je sve to bilo na mojoj glavi poput kape, a težinu uređaja niti u jednom trenutku nisam osjetio.
Gdje je budućnost? Biti lik u igri? Proživjeti omiljenu scenu filma iz perspektive nekog sporednog lika u toj sceni, ili pak glavnog? Ili možda gledati najdraži sportski klub iz udobnosti vlastita doma, a zapravo biti u prvom redu tribina? Za ovo je samo mašta granica. Pružio sam svome prezenteru ruku i izašao van gdje se stvorio poprilični red. Bilo je ovo magično iskustvo, koje će mi se kao i prošlogodišnje urezati u um.
