Lako je napisati kritiku. Samo nađeš nešto što ti se ne sviđa i udaraš po tome dok se tipkovnica ne slomi od količine ispisanog teksta. Također, ljudi više vole čitati kritike, zanimljivije su im od pozitivnih stvari, baš kao što se i greške dulje pamte. Isto tako se zaboravlja kako konstruktivna kritika dugoročno pomaže više nego tisuću lažnih pohvala. Zato ću na ovogodišnji Infogamer imati jednu kritiku koja je pokvarila inače fantastičan sajam.
Dok ovo tipkam štandovi Infogamera se lagano prazne, približava se kraj ove prekrasne konvencije. Ona je za mene završila još jučer, znao sam kako danas neću moći prisustvovati. Na tim štandovima sam zadnjih dana uživao u igrama, smijao se zajedno s programerima koji su mi s entuzijazmom i sjajem u očima (uz dozu umora) približavali svoje igre. Svoje snove. Svoje vizije za budućnost. Baš zbog toga ovo će mi na privatnoj razini biti najbolji dosadašnji Infogamer.
Bilo je jednako prekrasno popričati s ljudima koje već poznajem kao i upoznati nove mlade talente koji se trude pomoći u razvoju budućnosti video igri. Vođen istim entuzijazmom, već sada jedva čekam iduću godinu i idući Infogamer. Želim vidjeti na koju ga višu razinu mogu podići, koliko manevarskog prostora mogu iskoristiti kako bi Zagreb postao još važnija točka na gejming karti Europe.
Ali prije nego krenu s time, vrijeme je da se poprave stvari koje nisu funkcionirale. Vrijeme je da se isprave pogreške koje će svi (neopravdano) staviti organizatorima sajma na dušu. Rise of the Tomb Raider je proradio tek u drugoj polovici sajma, nitko neće pitati zašto je tome tako, samo će se prigovarati što nije radio. Mnogi će se pitati gdje je Steam kontroler i zašto ga ne mogu probati. I opet se neće pitati što je razlog tome. Razlozi su pomalo apsurdni, ali nije na meni da vam o njima govorim u detalje.
Ipak, pravi problem vidio sam u subotu u deset ujutro kada sam došao na Infogamer. Još jedan koji ne treba staviti organizatorima Infogamera na dušu, nego onim ljudima koji su tu kada se treba naslikavati, no ne i kada treba nešto raditi. Apsurdno je što je ispred svake od šest blagajni bio red od 25 metara, tako je bilo sat vremena kasnije i tri sata kasnije. Apsurdno je što taj divni Zagrebački velesajam nije shvatio kako bi posjećenost mogla biti ogromna, veća nego godine ranije, i kako šest blagajni neće biti dovoljan za to more ljudi. Dupli broj blagajni bio bi neki minimum, barem za tu prokletu subotu za koju se zna da će biti najposjećeniji dan sajma.
Napokon ste došli do svoje karte? Evo idućeg problema! Treba ući na sajam zato što su svi ulazi istovremeno i izlazi te nastaje velika gužva. I opet čekanje. Dodatno zbog toga što su već do tada ti strojevi polako prestali raditi kako spada, onog trena kada sam zadnji puta izlazio tri puta sam morao provlačiti kartu kako bi stroj reagirao. Sve to naprosto nije dovoljno dobro za ono što Infogamer pokušava biti. To sve mora biti bolje. Poruka ljudima zaduženima za to (oni znaju tko su), kako bi nešto napredovalo u to se treba uložiti – Zagrebački velesajam je ruglo i ima svoje limite. Probajte ih smanjiti.
Žao mi je što sve ovo zvuči kao napad na sajam. Sigurno su i oni imali neki propust, sigurno je i njima žila na glavi iskočila na neku situaciju, no tko radi taj i griješi. Kao što sam rekao, Infogamer nikada neće biti savršen pošto savršenstvo ne postoji. Bit će prokleto dobar za uvijete u kojima posluje. I na tom im skidam kapu. U nekim situacijama ja jesam Don Quijote, ali protiv ovih vjetrenjača ne bih išao niti u snovima.
Vidimo se dogodine, nadam se u još boljem izdanju.
