Siječanj je iza nas, a jedna od glavnih stvari što ćemo pamtiti… pardon… trebali bi pamtiti… je činjenica koliko je ljudi ostalo bez posla u industriji video igri i srodnim industrijama. Kažem trebali pamtiti jer će ovo biti kao i svaki takav drugi slučaj – zaboravljen. U trenutku mog pisanja ta brojka je preko šest tisuća ljudi, od čega Unity sa 1800 i Microsoft s oko 1900 drže ‘vrh tablice’.
Problem je puno dublji, gledano iz puno različitih kutova. Industrija video igri se voli hvaliti kako generira više prihoda nego glazbena i filmska industrija zajedno. Ipak, veliki dio te zarade ide u džepove izvršnih ljudi kompanija i ulagača. Puno manji dio je na plaće radnika koji u konačnici kreiraju proizvod koji se plasira na tržište. Ono što oni zovu kapitalizmom ja danas zovem korporativizmom.
Kada dođe do rezova, neće istih biti u upravi i na visokim položajima. Ne, bit će baš tako gdje se proizvode proizvodi od kojih svi u kompaniji žive. Zato u zadnjim godinama sve više imamo igre koje nisu dobile dovoljno vremena bilo za izradu bilo za kvalitetan period testiranja. Zato što je zarada najvažnije, nije važno da proizvod bude dobar za konačnog kupca, nego proizvod zaradi maksimalno. Zato što znaju da je kupce lako prevariti, nešto do čega ćemo doći kasnije.
Solucija za to, iz perspektive ljudi iz industrije, su sindikati. Na žalost, američki sistem vrijednosti je miljama daleko od toga, a veliki broj ljudi tamo to smatra komunističkom tvorevinom kojoj se protive. Zato što je sve što ima ikakve naznake komunizma loše, nešto u što je Hollywood uložio preko 70 godina ispiranja uma. Uopće nema veze što sindikat i komunizam nemaju veze jedno sa drugim, važna je percepcija koja se stvorila i stav ljudi o tome. To govorim jer je Amerika i dalje mjesto od kuda dolazi većina tih kompanija i ljudi koji u njima rade.
Drugi problem unutar toga je lakovjernost radnika. Prodaja magle u obliku posla iz snova. Solidan broj ljudi u industriji su igrači koji su voljeli neku igru te su zbog nje jednog dana htjeli raditi u kompaniji koja ju je napravila. Kompanija nije vaš prijatelj. Ona je tu da vam da novce za posao koji vi za uzvrat odrađujete. Taj posao iz snova je čisti primjer gledanja kroz roze naočale. To je od starta iskrivljena slika kada su kompaniji dodijeljeni pozitivni epiteti na temelju želje i uvjerenja, ne na temelju to da li zaista zaslužuje imati pozitivne gledano kroz njene postupke u odnosu prema radnicima i korisnicima.
Problem pak počinje puno ranije, kada se zaljubite u igru i poželite da ona bude vaš posao iz snova. Koliko takvih je stalo i razmislilo kako igru nije proizveo logo kompanije nego ljudi koji rade za nju. Kako u tom procesu od par godina, jer skoro svi se zaljube u mlađim danima prije nego završe škole, mnogi ljudi koji su kreirali tu igru više nisu dio kompanije. Kako je puno više novih nego starih ‘lica, a samim time je i ‘kultura’ kompanije drugačija.
Logo kompanije je također izražen problem kod nekih krajnjih korisnika. Koliko puta ste vidjeli da netko Zdušno brani brand? Bilo da govorimo o (retardiranom) ratu konzola, kompaniji ili samom serijalu. Ponovo se vraćamo na to da kompanije nisu vaši prijatelji. Njih nije briga što ste vi njih branili na društvenim mrežama, ali im je itekako drago jer imaju lokalnog sljedbenika. Zato što će takav bez imalo problema dati novce za idući proizvod, neće biti niti trunke otpora tome. Kompanijama ste vi samo samo posrednik između vašeg novca i njih. Kada bi vas mogli preskočiti to bi bez problema učinile. Dok ćete pojedinci zaći duboko u idolopoklonstvo.
Nije ovo problem samo video igri. To se događa u svim industrijama, samo trebate na kratko stati i osvrnuti se oko sebe. Malo kritički razmisliti o stvarima koje se događaju. Kada napokon malo zastanemo i kažemo kako nije ok to što bogati postaju još bogatiji i da možemo imati puno poštenije društvo, onda ćemo zaista zapamtiti kako nam kompanije nisu prijatelji. Kako njih zanima samo naš novac. Onda ćemo se sjetiti kako je sada šest tisuća ljudi dobilo otkaz. I koliko ih je dobilo mjesec prije, a koliko će ih dobiti mjesec nakon samo da bi burzovni indeks kompanije bio bolji.
Kada mi sve to napravimo i krenemo držati kompanije odgovornima te glasati novčanikom, onda će i kompanije raditi potrebno da korisnici dobiju najbolji proizvod. I jedino tada ćemo krenuti ka boljem društvu. Do tada smo mi samo prepreka na putu do novca. Nikako ne prijatelji.
One thought on “Kompanije vam nisu prijatelji”