Nova generacija je tu. Snažne konzole, superlativ tu, superlativ tamo. I polako pomicanje cijene video igri koja je godinama bila 60 dolara na deset dolara više.
Cijela priča oko toga ima puno istina i laži. No prije nego krenemo na njih, treba spomenuti neke stvari – potpuno suludu jedan za jedan konverziju iz dolara u euro, gdje mi u Europi ne plaćamo 60 dolara, nego 60 eura. A onda još neki top naslovi budu malo skuplji nego inače, recimo kada koštaju 549 kuna to ispadne po današnjem tečaju 72 eura i li pak 85 dolara. Skoro 50% skuplje od normativa koje industrija ima već 15 godina.
I to je točno. Već 15 i više godina normativ industrije za AAA naslove je tih 60 dolara. Svašta se u ekonomiji promijenilo, no cijena je ostala identična. I potpuno su u pravu kada kaže da je cijena izrade narasla, da je danas tri ili četiri puta skuplje izraditi igru nego što je bilo kada je ova cijena uspostavljena. Kako se traže puno veće brojke prodaje kako bi se pokrili svi ti troškovi. Jer koliko god mi voljeli video igre, ovo je industrija u kojoj se sve to radi za novac. I to je kut gledanja iz kojeg je potpuno opravdano povećati cijenu igre. Razlozi su razumni i ekonomski opravdani, ali…
Tu je onaj dio gdje ‘jadni’ izdavači imaju problem uvjeriti mene, a gotovo i sve koji kupuje igre redovito, da je to zaista jedini način na koji će video igre i njihov razvoj opstati. Pošto sve to nije istina, to je jedna velika laž. Pošto su u tih 15 godina uspjeli naći način kako kompenzirati sve te ‘gubitke’. Dobili smo DLC sadržaj, dobili smo season pass, kolekcionarska izdanja, a u konačnici mikrotransakcije. I uz pomoć toga mnogi izdavači iz godine u godinu bilježe rekordne zarade. Igre su usprkos tih ‘neodrživih’ 60 dolara postale profitabilnije. Postale su čak i predatorski nastrojene uz loot box opcije, koje polako sudovi počinju ocjenjivati kao kockanje.
Da se razumijemo, čak i uz sve to postoje igre koje spadaju u kategoriju gdje se ta razlika u cijeni osjeti. Igre koje nemaju gdje staviti mikrotranskacije i koje su ovisne isključivo u prodaji. Puno češće su manji neovisni studiji u tim problemima nego veliki izdavači. Čak i kada jedna igra podbaci, oni imaju neku drugu koja će sve to popraviti, neku kravu muzaru, koja će na koncu fiskalne godine pokazati plus. I baš neki od tih izdavača pokušavaju podići cijene. Dok istovremeno ne mare za nikakva prava radnika, gdje svako malo moramo sušati o crunchu koji prelazi sve granice normale, ili o otkazima usprkos rekordnim prihodima, rotaciji ljudi samo kako bi što manje plaćali radnu snagu.
Dok to jesu problemi, već godinama se govori o sindikatu, a radnici u toj industriji ne žele napraviti taj iskorak kako bi sebe zaštitili. Kako bi se izborili za svoja prava, kako bi mogli reći ‘ne’ kada veliki izdavač kaže kako igra mora biti gotova do roka kada to nije realna opcija bez žrtvovanja zdravlja i(li) odnosa sa najbližima. I zato je smješno slušati izdavače kako je to jedini način za dalje. No neovisno o tome, oni će postaviti te cijene. A mi kao igrač imamo priliku napraviti nešto po tom pitanju – možemo zatvoriti oči, praviti se da nas tuđi problemi ne zanimaju te dati novce čim objave igru. Ili možemo glasati novčanikom i ne podržati takvu praksu.
