Tek sam neki dan shvatio kako sam ušao u treće desetljeće u kojima pratim video igre. Naravno, to je podatak koji jako zavarava, pošto aktivno pratim zadnjih dvanaestak, a ne zadnjih trideset kako bi to netko na prvu mogao pomisliti. U tom periodu naučio sam mnogo stvari, a jedna od njih je vezano uz ono što se trenutno događa u industriji – odgode.
Marvel’s Avengers, Final Fantasy 7 Remake, Cyberpunk 2077, Dying Light 2 su samo neke od igri koje su doživjele odgodu. Ono što im je zajedničko je to što su je doživjele unutar par dana, pa je iz nekog suludog razloga krenula suluda paranoja vezana uz to. Odgode su standardni dio svakoga posla koji se radi na rok, pogotovo kada su oni koji rade nisu ti koji su postavili rok, nego su rok postavili oni koji financiraju projekt. Oni imaju svoju računicu, u koju često ne uključuju nepredvidljive stvari, koje mogu biti sasvim banalne, a u konačnici uspore projekt. Ljudi naprosto nisu robovi, njihovi životi su dinamični, može se dogoditi svašta. Od privatnih problema pa da potpuno slučajnog propusta koji ukrade minute ili sate rada. Nekada se to uspije nadoknaditi, nekada ne. Neovisno o tome, nekad shvatiš da stvari koje si zamislio ne funkcioniraju onako dobro kako su funkcionirale na papiru. Ili da je naprosto trajalo puno dulje od predviđenog da se nešto implementira.
To je jedan od razloga zašto dolazi do odgoda. Nekada do odgoda dolazi za to što financijeri shvate da im je bolje odgoditi projekt i pomaknuti ga u neki drugi datum. Bilo da govorimo o datumu koji će generirati više profita prema projekcijama, ili da su već ostvarili cilj za trenutnu godinu pa su odlučili prebaciti u iduću. Pa ako tako što već rade, zašto ne dodati još koji mjesec rada kako bi projekt bio što bolji. Dobre recenzije često generiraju dodatne prihode. Ljudi žele igrati dobre igre. A znate što se dogodi kada igra prerano izađe? To jest ne dobije dodatnog vremena, ili tako nepopularnu odgodu – najčešće ne završi najbolje i publika to itekako prepoznaje. Bilo je puno primjera kroz povijest video igri, gdje je na kraju nastradala i igra, a i financijski plan koji su imali za nju.
Video igre su posao, htjeli to neki prihvatiti ili ne. I to nije posao u kojemu su izdavači zbog generiranja profita, nego zbog generiranja margine profita. Nakon tri uložene godine i velike količine novaca kroz plaće i sve ostale troškove, tko zapravo želi imati zaradu od jednog dolara? Da, projekt se isplatio. Ali napraviti sve to kako bi u konačnici zaradio jedan dolar? Ne zvuči baš najbolje, zar ne? Zato se cilja na margine zarade – 10 milijuna dolara zarade zvuči itekako dobro zar ne? A realnost je da kod nekih serijala je i to mala brojka te se traži još veća brojka. U toj surovoj realnosti odgode su dio posla.
Krenula je tu priča i oko toliko omraženog ‘crunch time-a‘. Nitko ne želi raditi prekovremeno i za to ne biti plaćen. Premda ni tu nije sve tako crno ili bijelo. Stara narodna kaže ‘pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći‘. I tu leži dio istine oko cruncha. Kod nas u Europi je puno bolje regulirano takvo što, a u Americi, gdje nije tako dobro regulirano, postoji jednostavna solucija za koju se nitko ne odlučuje – sindikat. To nije problem koji je nastao jučer, to je problem koji je mogao dobiti soluciju još jučer da je bilo volje udružiti se u sindikat. Usprkos godina cruncha i loših uvjeta rada nitko još nije napravio konkretne korake, iako je prilično jasno kako to ovoj industriji treba. Naravno, nije to savršeni model, pošto i tada može nastati problema, ali bi bio korak prema uspostavljanju reda.
Za kraj. Idući puta kada se dogodi odgoda, smirite se. To je sastavni dio procesa. Za one kojima padne na pamet slati neke ljute poruke na socijalnim mrežama… zapitajte se – treba li programerima koji nisu ni krivi ni dužni za to takva ‘podrška’. Te savjet da ako spadate u tu grupu sami potražite podršku drugačijeg tipa. Svima ostalima, sjetite se sad već slavnih riječi koje je izrekao legendarni Shigeru Miyamoto – odgođena igra je eventualno dobra, loša igra je loša zauvijek.
