SCUM je prodan u preko 700 tisuća primjeraka. Tjedan dana, Early Access igra. Svakako uspjeh, koji kada se pomnoži s cijenom od 16,79 € kazuje preko 11,5 milijuna eura. Ok, nije računica baš tako jednostavno, pošto različite regije imaju i različite cijene, a postoji i popusti, kao recimo onaj ako uzmete dva primjerka igre. Ili ako hoćete kupiti Supporter Pack pa ta suma još malo raste. Dodajte k tome da Valve uzima svoj postotak, kao i izdavač igre, a tu su još i porezi, tako da naši studiji nisu inkasirali tu sumu o kojoj pojedini govore. No u konačnici nije važno, sigurno imaju dovoljno kako bi nastavili raditi i isplaćivati plaće.
SCUM has been in Early Access for one week and we can't thank the community enough for your support!
Our team is working hard on new updates, features, and content for our now 700,000 players! More news soon, prisoners. pic.twitter.com/7af7Z3lFkl
— SCUM (@ScumGame) September 5, 2018
Što bi bilo da je mjesto 700 tisuća, brojka prodaje bila 700 primjeraka? Ovo nije toliko priča o SCUM-u, premda je o survival žanru. Ponajprije onome koji se zove ‘živjeti u Hrvatskoj’, kojeg možete igrati sami ili u co-opu s prijateljima. I ne samo to, ovo je priča o dvije Hrvatske, jednoj koja još živi u 19. stoljeću, i onoj malobrojnoj koja pokušava ići u korak s vremenom.
Ako ste ovih dana gledali koju informativnu emisiju mogli ste vidjeti o problemima koje imaju Uljanik i 3. maj. To jest o kontinuiranoj rupi bez dna zvanoj hrvatska brodogradnja. Da, radi tamo hrpa ljudi i prilično je žalosno gledati tu sliku Hrvatske, no isto tako, teško je slušati o tome kako je ta firma gubitaš, te da su i istu ponovo ulažu novci, bez plana i programa kako da se stvori održiva situacija u kompaniji, kako bi se generirao profit. A kada bi završio taj blok vijesti, došla bi neka potpuno nasumična vijest, no niti u jednom trenutku nije bila vijest o tome kako je SCUM napravio veliki uspjeh (ili barem ja nisam vidio). Možda zato što nitko od političara nije bio tamo kada je igra izašla, kako bi ceremonijalno razrezao crvenu vrpcu. Nije bilo priče o tome kako je ovo budućnost, kako brodogradilišta postaju nama ono što su nekada bili rudnici ugljena. Stvar prošlosti. Nije bilo pohvala i lovorika, niti dočeka kod predsjednice, samo dugi dani kako bi se što hitnije ispravili svi problemi koje bi vojska igrača našla.
Prije par godina na Infogameru pitao sam skoro svakoga s kime sam razgovarao o tome koliko Hrvatska pomaže industriji video igara. Odgovor je bio ne pomaže, a jedan od boljih je unio i dašak optimizma kazavši ‘barem ne odmaže’. To otprilike odgovara na pitanje, što bi bilo da SCUM nije uspio – ili naporan rad i pregovaranje kako bi se probalo financirati idući projekt, ili onaj nesretni ključ u bravu. Ne bi bilo sjednica vlade, ne bi bilo prosvjeda na ulicama, bio bi samo odgovor ‘to je kapitalizam, neki uspiju, neki ne’. Kod nas se pomaže industriji na izdisajima kako bi se kupio socijalni mir prije izbora (a ovdje su stalno neki izbori), a ne pomaže onima koji stvaraju dodatnu vrijednost, pogotovo što je velika većina prodanog izvoz. S druge strane, Obama je dobio primjerak Witchera 2 kada je bio u Poljskoj. Poruka jedne države svijetu kako njima video igre znače puno i kako se ulaže u njih, kako postaje važna industrijska grana države.
Tu je i onaj dio o ‘problematici odlaska na radno mjesto unutar 20 minuta’, a kamo li preseljenja u drugi grad. Dok tehnologija danas omogućava rad od doma za poslodavca udaljenog i tisuće kilometara. I umjesto da se takvo što poboljša, prvenstveno Internet infrastrukturom, kako bi država bila konkurentna, radije uložiti pare u prošlost, kako ne bi bilo političkih prozivanja. Kako bi se fotelja zadržala, pošto je to važnije nego napredak države.
Well, the biggest positive side of sleepless nights is the ability to regularly fix ton of things. Another patch is live and additional fixes are already being crunched down as we speak! https://t.co/AAQAv6d455 pic.twitter.com/jLYvO6WzAC
— SCUM (@ScumGame) August 31, 2018
Uz sve navedeno, uspjeh kojeg je SCUM napravio je još veći. I o njemu se sigurno neće pričati dovoljno, barem ne onoliko koliko zaslužuju.
