Nakon što je IllFonic napravio dobar posao uz Friday the 13th: The Game odlučili su nastaviti uz licencirane naslove. Ovog puta red je došao na kultni filmski klasik iz 1987. godine koji je postao franšiza – Predatora. Hoće li preko 30 godina kasnije Predator: Hunting Grounds ponoviti uspjeh ili će biti bolje da ostane zaboravljen u džungli?

“You’re one ugly motherfucker!”

Dutch, iz filma Predator (1987)

Nekoliko sati nakon starta u glavi mi je bila samo jedna misao. Ova igra trebala je još pola godine razvoja kako bi bila konzistentna. Kako bi u svim aspektima bila ujednačena. Pošto je bilo vrlo lako vidjeti probleme, ali je isto tako bili lako uočiti stvari koje igra sjajno odrađuje i zbog kojih zaslužuje pohvale. Pogotovo što asimetrične multiplayer igre lako padnu u zamku u kojoj je jedna strana osjetno lakša i bolja za igrati nego ona druga. Što je također jedan od problema ovdje, samo ne onaj koji bi pomislili. Nije Predator taj koji je prejak nego baš obrnuto, puno je lakše grupici od četiri vojnika proći misiju.

Konceptualna ideja je zapravo jako dobra. Tim od četiri igrača dolazi odraditi misiju u jednoj od nekoliko mapa, u čemu će im odmagati umjetnom inteligencijom vođeni neprijatelji. Bande, karteli, ili neki drugi sitni kriminalci. Dok će istovremeno negdje iz krošnji drveća vrebati Predator. Kažem konceptualno, pošto u praksi to izgleda osjetno lošije. Ti nasumični neprijatelji su doslovno vreće za udaranje i ne pružaju opasnost. Dolaze u valovima, uvijek istim putevima, i prilično lako ih je anulirati da ne igraju apsolutno nikakvu ulogu i onom glavnom obračunu. To je velika šteta, pošto to itekako otežava Predatoru, na kojeg će se svi istog trena obrušiti kada se pojavi. A ako se tim drži skupa, Predator će imati jako puno problema.

Prva pobjeda

Jedan od problema tome je količina štete koju prima. Čak i ako sruši jednog člana tima, no ne uspije izvesti takozvano skupljanje trofeja te ga kompletno usmrtiti, prvo će ga puškama otjerati, a onda će tim oživjeti svog palog sudruga. Prvi napad je često igra rizika, hoćete li uspjeti kompletno anulirati jednog člana tima ili ne. U svojoj prvoj pobjedi ulovio sam jednog protivnika udaljenog od drugih. Ubio sam ga vrlo brzo i išao ga dovršiti, uspio sam, ali jedva sam pobjegao u krošnje drveta s oko 20% života. Što znači da sam uz pomno planiran napad vidio kako je balans, ili nedostatak istoga, u korist mojih protivnika. Čemu govori u prilog činjenica da kao tim od četiri igrača još nisam niti jednom imao situaciju gdje nas je Predator sve usmrtio. Ovo se vrlo lako popravi modificiranjem nekih brojki.

Vojnicima se misija sastoji od dolaska na lokaciju, anuliranja prijetnje, pobiranja određenog ili određenih predmeta, te tako sve dok helikopter ne bude spreman da vas pobere van. To nije najzabavnije, pošto sam već rekao kako AI protivnici nisu dovoljno zanimljivi, a niti sam gameplay pucanja nije baš nešto pretjerano dobar. Češće je loš nego dobar. Predator je pak potpuna suprotnost, njegov gameplay mi je odličan. Bilo da govorimo o sjajno napravljenom kretanju po granama drveća, ili nevidljivosti pri kojoj protivnici vide obrise, ili termalni vid kako bi lakše pratili mete. U početku je malo limitiran arsenalom, no nakon nekoliko partija otključat ćete pokoju spravicu koja bi vam mogla učinit život lakšim i gameplay malo raznovrsnijim. Otključavaju i vojnici, no kod njih je sve to nekako generičko, ne pruža neki osjećaj zadovoljstva.

Sada je bio tamo!

Jako zanimljive su odluke koje igrači imaju na izbor onog trena kada Predator umre. Ako isti ima dovoljno vremena probat će aktivirati eksploziju, ako uspije, imate ili nešto vremena da pobjegnete iz radijusa, ili mini igru s kojom pokušavate onesposobiti bombu. Ovo drugo je jako fora opcija, pošto stavlja pritisak na igrača, premda nije najzanimljivija opcija kada je relativno lako izaći van radijusa. Jedan od zanimljivih momenata je i onaj dio kada helikopter dođe do vas, ako se misija toliko odulji. Kada vojnike napadaju AI protivnici, a Predator mora ići na sve ili ništa, direktan frontalni napad, umjesto dosadašnje igre mačke i miša.

Još jedna od riječi koja mi je prolazila glavom dok sam igrao bila je – zastarjelo. Imao sam osjećaj kao da igram igru koja bi prije deset godina bila top ešalon, no danas više nije. Već sam kazao kako gameplay pucanja nije baš dobar, a isto mogu kazati i na neke druge sitnice, bilo da govorimo o vizualnima, ili kretanjima likova. Čak i modeli oružja izgledaju kao da su dio nekog studentskog projekta, pogotovo dolazi kod izražaja kada želite staviti skinove na njih. Potpuna suprotnost tome je audio aspekt, koji sjajno pogađa filmsku atmosferu.

Biti na okupu

Predator: Hunting Grounds je trebao još pola godine kako bi ispravio mnoge probleme koje ima, a čak ni onda ne bi bio blizu najboljih shootera današnjice. Ali bi puno smanjio amplitudu između najlošijih i najboljih trenutaka. I tu je problem s kojim sam se suočio, Predator: Hunting Grounds je puno zabavnija igra nego što se da naslutiti na temelju kritika koje sam izrekao. Ima nešto u tome kada cijeli protivnički tim padne radi vaših dobrih odluka. Ili ona napetost dok frenetično gledate kroz nišan u krošnje kako bi uočili Predatora koji se tamo skriva. Na žalost i jedan i drugi scenarij imaju samo određen rok trajanja koliko mogu biti upečatljivi. Tada na naplatu dolaze svi problemi, za koje se nadam i vjerujem kako će biti adresirani u budućnosti. Kada će igra biti u mnogo boljem stanju nego je danas (ako zadrži igrače). Ali, gledano iz današnje perspektive – ovo je jedna od slabijih igri koje je Sony izdao u ovoj generaciji.


Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.