Beat’ em up igre nekada su bile srce kompletne industrije, no kako su se vremena promijenila tako se je i njihova važnost smanjila. Nisu otišle u zaborav, pogotovo u vremenu kada se proizvodi za svakoga ponešto. Samurai Riot također spada u tu kategoriju, no trebamo li je slaviti ili joj dopustiti da izvrši seppuku?
[perfectpullquote align=”full” cite=”” link=”” color=”” class=”” size=””]Samuraj bi uvijek trebao biti spreman na smrt – bilo svoju ili nekoga drugoga. – Stan Sakai[/perfectpullquote]
Prilično je jasno što vas očekuje u ovom tipu igre, kretanje s lijeva na desno, neprijatelji koji dolaze sa svih strana, te puno akcije. No prije nego krenete u tom imat ćete priliku izabrati jednog od dva lika s kojim ćete igrati, s različitim sposobnostima i stilom igranja. Isto tako, moći ćete odabrati pripadnika klana koji će utjecati na neke statistike te dodatno utjecati na stil igranja, a u konačnici odabrati jednu od 4 težine. Što u principu znači kako je raspon kojeg Samurai Riot pokriva prilično širok. Pogotovo kada uključimo co-op opciju koja omogućava čak i neke zajedničke napade. Kao u svim igrama ovog tipa, igrati s još nekim je puno bolje nego igrati sam.

Igra ima neke sjajne ideje, kao što je raskrižje u priči koje će utjecati na to kakav ćete kraj dobiti. A njih ima osam što bi trebalo dati razlog ponovnog igranja. Kažem trebalo zato što je sama priča i prezentacija iste na prilično niskom nivou. Nisu me uspjeli uvući u nju niti u jednom trenutku, što je zbilja šteta zbog moralnih odluka koje moramo napraviti. Ostati vjeran učitelju te nastaviti po zadatku koji nam je dao ili prekršiti njegovu naredbu no spasiti ljude od gladovanja? Pogotovo kada se treba donijeti odluka u co-op partiji, kada igrači imaju različito razmišljanje te će imati PvP borbu koja će odlučiti čija će riječ biti glavna. Jako zanimljiva odluka i mehanika.
Same kontrole i fluidnost istih je prilično važna, te ako imate kontroler nemojte niti razmišljati o tipkovnici. Na njoj je sve to nekako nespretno i nezgrapno, na kontroleru je osjetno bolje, ali i tu se vide neke mane, no nakon malo prilagodbe, pogotovo ako imate iskustva iz sličnih naslova, vrlo brzo ćete ih zaobići. Sama ideja da moram napraviti double tap kako bih mogao trčati, a ne se sporo kretati, u trenutcima kada nema protivnika, mi je bila nešto na što mi je trebalo dosta dugo da se priviknem. U borbi sve to funkcionira puno bolje, nizati poteze te izvesti neki od par combo poteza pruža dobar osjećaj, šteta je što su protivnici prilično generičko napravljeni i malo dosadni (izuzev boss borbi na kraju svakog nivoa). Artistički stil igre je vrlo lijepo napravljen, rekao bih da je to njena najsvjetlija točka, pozadine su vrlo lijepo i tematski napravljene za svako od poglavlja. Dok glazba odgovara, premda nije ništa što odskače i što ćete pamtiti.

Samurai Riot je u konačnici jedna zgodna igra koja bi mogla biti mnogo bolja. Ima puno dobrih ideja koje su zakočene nekim drugim njenim aspektima ili pak nisu dobile priliku pokazati svoj puni sjaj. Puno ju je bolje igrati u co-op varijanti nego solo, premda ne kažnjava solo igranje, što je svakako odlična odluka pošto postoje ljudi koji vole solo igrati. U konačnici spada u kategoriju onih koje vam neće često preporučiti, ali isto tako neće vas niti odvratiti od igranja iste.