Čim se pokaže da u nečemu ima novaca odmah se nađe hrpa poduzetnika, menadžera, lešinara, varalica te još tko zna kakvih koji na tome žele zaraditi. Tako današnji svijet funkcionira, nije to ništa novo i revolucionarno, a jedna od popularnih stvari na kojoj se pokušava ukeširati je esport.
Moje druženje sa esportom je počelo 2011. godine, tada sam odgledao prvi EVO te po prvi puta gledao kompetitivni League od Legends. Možda bih počeo i ranije, dosta ranije, no moj tinejdžerski buntovni stav je smatrao to nečime apstraktnim. Imao sam prilično sličan stav kao svi oni koji danas tvrde da to nije sport. I zato mi je jasno njihovo stajalište, spojeno sa činjenicom kako ljudi jako teško prihvaćaju neke nove stvari. Budite sigurni kako su nekada automobile gledali s gađenjem, kao proklete paklene strojeve koje je vrag osobno poslao na Zemlju. No u meni je nešto kliknulo… prebacilo me iz skeptika u zaljubljenika. Što je točno prevagnulo? To što mi je bilo zabavno gledate najbolje od najboljih kako se natječu u igrama s kojima sam upoznat te koje često i sam igram, ili pak emocije koje sam doživio gledajući te iste koje sam vidio kod igrača, možda činjenica kako sam nakon toga mogao ispričati sjajnu priču koju sam vidio na ekranima. Sve ono što volim kod sporta vidio sam u i esportu. Te od toga danas do danas kod mene nema niti trunka sumnje. Esport je sport.
Od tada pa do danas gledao sam mnoge turnire u različitim igrama, često nedefinirano žanrom. Obožavam završne Starcraft 2 turnire, još se ljutim što Dota 2 International ima totalno debilni sistem, gledao sam Call of Duty, nisam imao hrabrosti dublje zakoračiti u Counter Strike, a Hearthstone mi je pokazao kako postoje igre u kojima godine i brzina reakcije nisu glavna stvar koja se traži. Neću niti nabrajati sve igre koje su prošle kroz EVO, probao sam World of Tanks, gledao FIFAu i PES, ostao oduševljen time što Rocket League igrači mogu… shvatile ste poantu. Neke su mi se svidjele, neke nisu. I to je normalno. No, sve one imale su nešto zajedničko – imale su fanove kojima se igra svidjela, koja ih je uvukla i te im ušla pod kožu zbog čega su postali kompetitivni igrači. I samim time polako, ali sigurno se stvorila esport zajednica.
No, u zadnje vrijeme imamo trend gdje veliki izdavači nasilno pokušavaju stvoriti iduću esport senzaciju i prije nego je igra izašla. Baš ove godine na Microsoftovoj E3 konferenciji imali smo igru koja je bila prezentirana s komentatorom. Nemam pojma kako se igra zvala, nije me dovoljno privukla da bih zapamtio (iako će Google pomoći kada prilikom editiranja teksta stavim video ispod). Jedino što sam zapamtio je komentatora koji se dere kao Drago Ćosić prilikom golova reprezentacije. I još je imao titulu ‘chief’ komentator. Sjećam se kako su se pojedini esport komentatori smijali tome putem Twittera, tvrdeći kako oni nemaju tako dobru titulu, usput kazujući kako nemaju pojma tko je ta osoba. Sve je bilo plastično. I vrlo vjerojatno osuđeno na propast. Lansirajte igru, ako igrači prihvate njen kompetitivni aspekt onda imate šanse, u protivnom, zaboravite. Primjera radi, Ubisoft nije prezentirao svoj For Honor kao esport, a igra je na dobrom putu da ima dosta značajan utjecaj. A kada je izlazila niti u jednom trenutku nisam pomislio kako bi to moglo postati toliko kompetitivno da dobije predznak esport.
Mogu li silni milijuni koje kompanija želi uložiti u esport zaista stvoriti to? Naravno da mogu, pogledajte u nogometu kako se stvaraju momčadi, isto tako se može stvoriti kompetitivni aspekt igre, vrlo izdašni nagradni fondovi od kojih se može dobro živjeti itekako su dobar mamac. Samo nije lako krenuti tim putem, trebat će vam puno milijuna dolara, Dota 2 International je ove godine postavio novi rekord, a kako skupljanje novaca još traje, pitanje je gdje će se brojka zaustaviti. Trenutno su na korak do 22 milijuna dolara. Kako bi stavili u kontekst, ovogodišnji Wimbledon je imao ukupni nagradni fond od 41 milijun dolara (za sve turnire), a taj teniski turnir ima tradiciju od preko stotinu godina. Ovim tempom, samo je pitanje vremena kada ću pisati o tome kako je Dota 2 premašio Wimbledon – vjerojatno za par godina. Uložiti te novce u projekt koji niste sigurni, to se neće dogoditi tako skoro. Zato plastični esportovi neće imati uspjeha.
Blizzard je pak krenuo sa Overwatch ligom, nakon što preko pola godine nije dao nikakve informacije o njoj. Ideja o domaćinskim gradovima, kao u tradicionalnim sportovima, je po meni idući korak koji bi se u nekom trenutku dogodio (iako ne nužno, pošto je Internet takav da mu to nije potrebno). No nisam siguran da je Overwatch igra koja će napraviti taj revolucionarni korak, pogotovo ako je istina kako su tražili barem 20 milijuna dolara kao ulaznu sumu u tu ligu. Blizzard ima iskustva sa esportom (ako zanemarimo World of Warcraft kojeg uporno pokušavaju tako predstaviti, no često uz puno podsmijeha), no nisam siguran imaju li za ovako veliki pothvat. Ako uspiju to će pokazati kako je to moguće, ako ne uspiju, možda će malo usporiti razvoj, ili samo promijeniti direkciju, no nikako neće zaustaviti esport u svome razvoju.
I ono vječno pitanje – esport na Olimpijskim igrama. Itekako moguće, no ima tu puno pravnih pitanja koje prije treba postaviti, od toga da treba puno bolje regulirati prava i statuse igrača, preko toga da treba uvesti kvalitetnu anti-doping kontrolu (da, i tu toga ima), pa do onoga konačnog i najvažnijeg, a vezano je na svaku igru zasebno – intelektualnom vlasništvu kojeg netko ima nad igrom. Puno realnija, a po meni i bolja, opcija bila bi vlastito natjecanje na kojem bi bilo hrpa esportova. Imali smo World Cyber Games, no (po mom mišljenju) nikada nisu ispunili svoj potencijal.
Zanimljivo je vrijeme pred esportom, vrijeme kada bi svi rado uložili u njega, kako bi dobili dio financijskog kolača. Samo neka ne stvore financijski balon koji je zadesio mnoge ekonomske grane, pogotovo unazad nekoliko godina.
