The Last of Us Part 2 oduvijek je imao težak posao. Njegov prethodnik je prije sedam godina napravio fantastičan posao te postao jedna od najhvaljenijih i najboljih igri prošle generacije. Uz tako visoko postavljene standarde postajalo je pitanje može li nastavak nastaviti tim stopama, ili će pasti pod najezdom pandemije?

Prije nego krenem na recenziju želim kazati kako mi je Sony dostavio igru na dan njena izlaska, te sama recenzija dolazi već nakon što su mnogi odigrali. Smatram da se nisam dužan držati limitacija kao oni koji su imali igru prije embargo datuma, no ipak sam to odlučio napraviti. Odluka je donesena zbog toga što smatram da previše govora o priči bi otkrilo stvari koje nije potrebno otkriti u tekstu nego da ih je potrebno samostalno proživjeti.

Prije sedam godina, kada sam recenzirao prethodni nastavak, kazao sam kako je čovjek čovjeku vuk. Stara narodna mudrost ovog puta je imala još veću težinu, zato što je The Lasto f Us Part 2 otišao još nekoliko koraka dalje kako bi pokazao upravo taj aspekt. Zaboravite sve ove clickere i stalkere, oni nikada nisu bili glavna točka ovo serijala. Glavna točka je bio odnos ljudi jedni prema drugima kada dođe najteže razdoblje. Pokazatelj kako usprkos periodu kada bi se trebali držati zajedno, oni su jedni drugima najveći neprijatelji. Igra istražuje mnoge aspekte ljudskog ponašanja, pripadnosti klanu, obitelj, ljubav, odanost ili pak osvetu. Te koliko su neki spremni daleko ići za neku od navedenih stvari, iako je očigledno kako je to put koji vodi ka samouništenju, koliko su im važni morali. I dok će sve ovo navedeno biti u očima promatrača, moje je mišljenje kako je The Last of Us Part 2 ispričao maestralnu priču. Jednu u kojoj je bilo nekoliko šokantnih trenutaka koji će vas uzdrmati. Jednu u kojoj smo napokon dobili toliko spominjanu drugu stranu medalje. Jednu u kojoj je prilično jasno vidljivo kako nije sve crno ili bijelo. Jednu u kojoj se pokazuje kako odluke imaju posljedice. Jednu koja će propitati i smisao života za pojedine likove.

Glavna zvijezda ove priče je Ellie. Četiri godine starija, u vremenu kada su mladenačke ljubavi neki od prvih problema koje tinejdžeri imaju, ona će se uz vrtlog toga naći i u standardnoj dužnosti obrane naselja od potencijalnih prijetnji. Kada jedan takav zadatak krene po zlu, njena motivacija će dobiti nagli zaokret zbog kojeg mora napustiti naselje i krenuti drugačijim putem. Seattle kao odredište pomaknut će njene granice u gotovo svim aspektima. Uz sjajnu plejadu starih i novih likova, The Last of Us Part 2 će na nešto drugačiji način pomaknuti granice, no ispričat će ponovo jednu ljudsku priču u kojoj često izgleda kao da nema pobjednika.

To je jedan od načina na koji ova igra priča priču. Drugi način je kroz sve ono što se događa u okolišu. Bilo da govorimo o napuštenom kazalištu, koje je nekada odjekivalo smjehom prilikom komedija ili patnjom i tugom prilikom tragedija. Ili da govorimo o hotelu koji izgleda kao da je vrijeme stalo onog dana kada je infekcija krenula, ili o razbijenim i napuštenim trgovinama diljem grada koje su odavno opustošene od svega što je u njima vrijedilo. Meni osobno, jedan od najdražih takvih trenutaka je na stadionu. Skoro svaka zgrada u koju možete ući priča svoju priču, najčešće tužnu. Priču o vremenu kada je sve to vrvilo životom, uz realan podsjetnik na to kako lako život krene u potpuno drugačijem smjeru. Razlog što svi ti okoliši pričaju tako dobru priču leži u činjenicu kako su fantastično napravljeni. Artistički tim je napravio tako dobar posao da već polako možemo prestati govoriti o fotorealizmu te krenuti o govoriti o pravom životu svih tih lokacija.

Gameplay je evoluirao u odnosu na prethodni nastavak, iako je suština ostala ista. Možete sve probati srediti skrivanjem, ili prvo pucati uz spoznaju da mrtvi na pitaju previše pitanja. Svaki od tih scenarija ima svoje prednosti i mane, te vam daje na izbor da igrate kako vama odgovara. Igra vas ne kažnjava ako izaberete jedan naspram drugoga. Skrivanje vam daje priliku da poput duha sredite svoje neprijatelje prije nego vas ikada ugledaju, premda traži puno planiranja i skrivanja kako bi ostali daleko od pogleda. Taj aspekt je dodatno ojačan uz visoku travu u koju se možete sakriti, ali uz spoznaju da ako vam netko dođe blizu vas svejedno može vidjeti. Dok aspekt pucanja na sve što se kreće, što je bio moj preferirani stil, vas dovodi u problem s količinom metaka koja vam je na raspolaganju. Igrajući na srednjoj težini imao sam osjećaj kako je svaki metak važan, a u nekoliko borbi sam i ostao bez istih pa sam morao voditi se dobrom starom ‘snađi se druže’. Neovisno o stilu kojeg izaberete, zbog količine autosejva, nikada nisam imao osjećaj da je smrt nešto grozno. U najgorem slučaju bi morao ponoviti cijelu borbu ponovo. U skoro tridesetak sati koliko mi je trebalo za prlazak igre samo jednom sam se, i to isključivo svojom lošom odlukom, našao u groznoj poziciji zbog koje sam nekoliko puta morao ponavljati borbu. Isto tako, nemojte očekivati da ćete biti na jednom mjestu i sređivati protivnike jednog po jednog, pogotovo kada dodaju lovačke pse, koji vas mogu nanjušiti, u jednadžbu.

Kako prolazite kroz igru tako ćete otključavati razne sposobnosti, koje ćete otključati ovisi o vama, no vjerojatno ćete se fokusirati na onaj stil igranja koji vama odgovara. Isto vrijedi i za nadogradnju opreme. Poboljšati luk i strijelu ili dodati više municije u sačmaricu? Kreiranje predmeta se također vratilo, u nešto mrvicu izmijenjenom obliku, jednako korisno kao i prije. Neki od noviteta u samom igranju su skakanje, kao i korištenje okoliša za neke zagonetke, premda ništa toliko revolucionarno. Sresti ćete nekoliko vrsta neprijatelja, a svaki od njih će tražiti mrvicu drugačiji pristup. Od scarova koji komuniciraju zviždukom, do ‘vukova’ koji će vas probati napasti sa svih strana, pa sve do mentaliteta horde svih inficiranih. Dodajte na to nekoliko novih vrsta, kao ona koja ispušta kiselinu (spore) kada vam je blizu, ili nove trikove nekih starih protivnika, i imat ćete gotovo uvijek prilično nezgodne protivnike.

Dijelovi kada prolazite kroz područje inficiranih, najčešće tamna područja koja godinama nisu vidjela sunčevu svijetlost, uz jedino svijetlo iz male džepne baterije, te uz glazbu koja stvara napetost, i imate neke od najboljih horor momenata u video igrama u zadnjih nekoliko godina. Opasnost može vrebati sa svake strane, atmosfera je uvijek takva da se napetost može nožem rezati, a možda su se u jednom ili dva slučaja poslužili jump scare efektom, sve ostalo dolazi iz korištenja atmosfera. Glazba sjajno pogađa skoro svaki trenutak igre, bilo da govorimo o onoj zbog koje vas je strah izaći iz kuće noću, ili dok nekih toplih elemenata na gitari, koja kao takva igra i važnu ulogu u samoj igri. Naughty Dog je otišao toliko daleko da ima mini igru sviranja gitare, i sve to je napravljeno sa smislom.

Jednake pohvale mora dobiti vizualni tim koji je napravio strašan posao, već sam govorio o životopisnim okolišima ove postapokalipse, kada na to dodate igru svijetla i tame, kao i neke sjajne viste, bit će vam jasno zašto nije pretjerano kazati da je The Last of Us Part 2 jedna od najboljih grafičkih igri na tržištu. Čak i na mojoj staroj (ne PRO) verziji PS4 konzole igra izgleda zastrašujuće dobro. Posvećenost detaljima je van ovog svijeta, od stavljana ruke ispred očiju kada se kamera okrene prema suncu, do grijanja ruku iznad logorske vatre, a u onom trenu kada igra krene koketirati s olujom tek se vidi koliko su video igre kao takve napredovale u ovoj generaciji. Neke od animacija su napravljene toliko brutalno vjerodostojno, pogotovo melee napadi kao udaraci sjekirom, da će vam biti prlično neugodno gledati ih. Ashley Johnson i Troy Baker su sjajno reprizirali svoje role kao Ellie i Joel, dok su Shannon Woodward i Laura Bailey odradili jednako zapažene uloge kao dva nova ženska lika u serijalu. Cinematografija je gotovo u svakom trenutku a vrhuncu za trenutne standarde industrije.

Igra je ponudila i jako puno opcija za one koji imaju nekakav hendikep, kako bi im olakšala igranje, što je apsolutno hvalevrijedna odluka koju se svakako treba spomenuti. No nije sve bilo savršeno, premda je broj situacija kada sam naišao na problem bio minoran. U dva navrata sam morao vratiti se na zadnju autosejv točku pošto određeni element koji mi je bio potreban nije htio reagirati, dok je s grafičke strane bio samo jedan bug kada mi je nestao konj na kojem sam sjedio. Isto tako, kada neprijatelji uzvikuju nasumična imena je trebalo dodati dozu krivnje što ih eliminiramo, no nije postiglo željeni efekt.

Ako ovog trena odete na Internet vidjet ćete kako recenzije hvale igru, a kako je prilično veliki broj javnosti pljuje (neću kazati zbog čega, spoiler teritorij). Dobar dio njih to radi prije nego je odigrao i vidio kako su se stvari odvile. Naughty Dog je dobio ključeve serijala u ruke da napravi s njima što hoće. Oni su odlučili ispričati jednu drugačiju priču, jednu priču koja traži malo više razmišljanja i shvaćanja ljudske psihologije. Jednu priču o kojoj bi se u budućnosti mogli pisati i znanstveni ili pak filozofski radovi. Po meni su napravili pun pogodak, bili su spremni izaći iz zone konfornta, staviti pitanje morala i gledanja na stvari u oči / ruke igrača. Uspjeli su u onome za što nisam bio siguran mogu li – uspjeli su nadmašiti prijašnji nastavak. I ako su zbog toga morali slomiti neke temelje serijala, neka su. Vrijedilo je.


Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.