Vikedan ratnik – Stellaris

Koliko puta ste igrali nešto i shvatili kako je prošlo puno više vremena nego što ste mislili? Kod mene se to najčešće događa u strategijama na poteze, ponajprije Heroes of Might and Magic i Civilization serijal. Ali prošli tjedan je još jedan igra pokazala kako ima taj status, iako nije tog žanra – Stellaris.

Vikend ratnik je kolumna koja neće ići redovito, no kada bude išla, ići će vikendom. U njoj ću govoriti o igri koja me taj tjedan okupirala, bilo da govorim o njenoj prošlosti ili od kuda je nastala ljubav za nju, ili da govorim o tome što se događalo u samoj igri.

Kada sam prije tri godine radio Stellaris intervju nisam znao baš puno o igri. Imao sam neku viziju kako će to izgledati i ta vizija me privlačila. Ja sam fan SF, pomicanje granica, istraživanje nepoznatoga – od kada sam prvi puta vidio Star Trek to sam postao, i ostat ću do smrti (premda i dalje se nadam kako je neću doživjeti nego ću živjeti vječno). I zbilja nisam očekivao kako će Stellaris postati igra od koje se neću moći odvojiti jednom kada krenem. Razlog tome je što tijekom igranja sam sebi postavljam ciljeve, gradim planove, pa se onda dogodi nešto neplanirano što mi ih potpuno poremeti te ih moram prilagođavati. I naravno, to moram napraviti odmah sada odmah, tko će dočekati sutradan za to. Nije to jedina Paradoxova igra koja na mene ima taj efekt, Cities Skylines ima identičan, no o tome jednom drugom prilikom.

Sic Parvis Magna

Kada sam ovog tjedna pokrenuo Stellaris, napravio sam plan igre. Ponovo sam popustio pod porokom, uzeo sam ljude, što svaki puta napravim, iako sam sebi obećavam kako ću idući puta igrati s nekim drugim. Plan je bio fokusiran na jednostavnoj premisi – ovog puta ću se fokusirati na diplomaciju, probati ću, po uzoru na Star Trek, stvoriti jednu veliku federaciju koja će se zauzimati za zajednička prava. I kako kažu, nijedan ratni plan ne preživi prvi susret s neprijateljem – tako je bilo i ovog puta. Nedugo nakon što smo se otisnuli u svemir i krenuli istraživati okolne sustave shvatili smo kako nismo sami. I sva zabluda o nekoj federaciji je nastala istog trena, pošto smo naišli na civilizaciji kojoj je bio cilj progutati sve što im se nađe na putu. Dan nakon susreta s njim bili smo u ratu. Ratu koji će trajati jedno sedamdesetak godina dok ih u konačnici ne istrijebimo.

Plan miroljubive civilizacije pao je u vodu, postali smo civilizacija koja nikome ne vjeruje. A tome nisu pomogli niti drugi susjedi, dok su oni istočni (smijem li koristiti taj izraz u svemiru? Nemam pojam, al na mapi su bili istočno od nas) stvorili pakt i s kojima smo u dobrim odnosima, oni sjeverno istočni i dva dva od tri zapadna susjeda su nas gledali sa prezirom. Jedan od ta dva zapadna nam je objavio rat. I nije to bio rat u kojem su htjeli dobiti naš teritorij, bio je to rat u kojem su nas htjeli poniziti. Dva takva rata samo izgubili. I to smo ih izgubili bez ispaljenog metka, stavili smo potpise na kapitulaciju prije nego što smo i ugledali protivničku flotu. Nešto nam je govorilo kako je to ispravna odluka. U tim trenutcima zbilja nismo znali zbog čega.

Prokleti roboti

Krenuli smo u rat na sjeveroistoku, uz sam centra galaksije i priličnom lakoćom smo ih dobivali, ali smo zaboravili kako su njihovi saveznici dobili dozvolu od naših susjeda za prolazak kroz njihov prostor. Čim su obavještajne agencije saznale, krenuli smo u izgradnju nove flote, nije bila velika, ali je bila nezgodna. Došli su blizu Zemlje, ali joj se nikada nisu približili. Zatvarali smo ih rute i tjerali ih tamo gdje smo htjeli, sve dok u konačnici tri manje flote nisu napale i porazile protivnika nakon čega je potpisan mir. Dobili smo teritorij, ali mirnodopsko razdoblje nije dugo trajalo pošto se ponovo kuhalo na zapadu. Treći rat u kojem su htjeli naš teritorij. To im nismo dozvolili. I dok su glavne flote dobile nove zadatke, uz putovanje od oko dvije godine, ona manja je morala obraniti carstvo. I to je napravila na našem svemirskom bastionu. Stanica je bila opremljena isključivo za obranu, pošto je to bio jedan od dva zapadna ulaza u naše carstvo, drugo je bilo puno nedostupnije. Zaletjeli su se na stanicu, mala flota je došla pomoći i obranili smo se. Par desetaka godina kasnije i protivnici na zapadu i protivnici na sjeveroistoku više nisu postojali. Naše carstvo je bilo ogromno, a mi smo otkrili kako imamo psihičke sposobnosti…

A onda je došla prva kriza. Jedna od drvenih civilizacija nije bila sretna što smo u ratu dobili planet do njih te nam je objavila rat kako bi ga ispraznila, gdje smo u konačnici popustili, no zapamtili smo te nam je u glavi osveta. No prije toga, pojavio se Khan koji je na istoku krenuo gaziti sve pred sobom. Vizije budućnosti su nam kazale kako će umrijeti, ali ga moramo zaustaviti. I to smo napravili, na rubu galaksije smo zaustavili njegov napredak. Skupo smo to platili, izgubili smo puno brodova i ljudi, ali smo u procesu ubili nekoliko njegovih flota koje su predvodili njegovi sinovi i kćeri. Onog trena kada je Khan umro bili smo mirni, novonastalo carstvo više nije imalo tako jaku personu na čelu, ostavili smo ih tamo te krenuli u prvi zasluženi odmor nakon tko zna koliko desetljeća ratovanja.

KHAAAAAAAAAAAAN!!!

U međuvremenu smo objavili još jedan rat, uspjeli smo razviti svoje psihičke sposobnosti i uzdigli se u neke nove visine. Mislili smo kako imamo sve pod kontrolom, kako kontroliranjem umova možemo predvidjeti sve događaje. Kako smo se prevarili. Zaboravili smo na jednu stvar – na mašine. Nismo bili spremni na ustanak istih. Ti metalni strojevi koje je vodila novonastala umjetna inteligencija podigla je pobunu. U sekundi smo izgubili kontrolu nad petinom teritorija. Flote su ponovo pokrenute. Na kraju ćemo ih poraziti, premda će u nekim trenutcima zauzimati i trećinu našeg carstva… Nakon 250 godina u svemiru postali smo dominantna sila… no tko zna što nam budućnost donosi. Nešto nam kaže kako to nije zadnji problem s kojim se naša civilizacija srela.


Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.