Izbor za vikend ratnika ovog tjedna bio je prilično jednostavan – World of Warcraft. I njega ću ispričati kroz 3 priče, od kojih se samo jedna dogodila ovoga tjedna, dok se jedna dogodila prošlog, a jedna će se tek dogoditi, vrlo vjerojatno idući tjedan.
Pa krenimo s budućnosti ispričanu kroz prošlost. Moj prvi susret s ovom igrom bio je kod prijatelja Filipa, koji mi je ranih dana pokazao ovaj MMORPG, kada nam je skakanje po svijetu bila jedna od najboljih stvari ikad igdje. Moje prvo samostalno igranje je kada mi je prijatelj Pero posudio account kako bih ga probao, no kako je tih dana izlazio Burning Crusade, on se vrtio igri pa sam mu ga vratio, no u međuvremenu sam kupio svoju igru. No nisam je baš igrao, model pretplate nije baš divan kada nema izvor prihoda, a kao studentu to nije baš lako. Barem dok nisam počeo raditi kao student i tamo negdje u Wrath of the Lich King sam počeo igrati, po prvi puta dosegnuo maksimalni nivo, i onda krenuo raidati. Vrlo vjerojatno vrhunac svega toga je bilo kada sam ubio Arthasa. Desetak godina kasnije i dalje igram igru. Prošao sam kroz nje cijeli spektar emocija – veselje, tuga, ljutnja, ponos… iskusio sam sve to. Kada mi se guilda raspala imao sam osjećaj kao da sam izgubio člana familije, a još je gore bilo što se raspala zbog izdaje. Tragedija šekspirijanskih razmjera.
Zašto sve to spominjem, zato što je moj jedini lik, moj Shadow Priest Mortyna (koji u zadnje vrijeme dosta često radi i kao Holy), sve bliže toga da bude aktivan 365 dana našeg svijeta. Da. Dobro ste čuli. Godinu dana. I da se razumijemo, to nije realan broj sati koje sam igrao, pošto je bar petina što sam proveo AFK, ali je i dalje godinu dana. Ova igra je bila i je dio mene, dio mog identiteta. Svi moj prijatelji znaju kako i dalje igram WoW, kako usprkos prigovorima koje imam i dalje nalazim stvari u kojima uživam. Što sam preko igre upoznao i mnoge zanimljive ljude (neke čak i osobno), i što dio njih mogu nazvati prijateljima. 365 dana. Zvuči nestvarno, ali niti u jednom trenutku mi nije žao što sam taj dio svog života iskoristio na ovu igru. I niti će mi ikada biti žao. Zahvalan sam na svemu što sam kroz tu igru prošao. Nekima je skakati iz padobrana vrhunac adrenalina, meni je bilo raidanje. Svaka budala ima svoje zadovoljstvo, ovo je moje.
Tu bih mogao završiti članak, ali moram se sjetiti prošlotjedne subote kad sam sa dečkima iz ‘nove’ guilde (u kojoj sam već godinu i pol) očistio novi raid. Očistio sam ga u alt raidu i to na normal težini (moji su u pravom raidu očistili heoric, i barem jednog mythic bossa, možda i više pošto ne znam kako su večeras prošli). Kako su mi prioriteti danas drugačiji, meni je ovo bio veliki uspjeh. Jaina Proudmoore je ‘pala’ (ne ubiješ je nego samo poraziš prije nego pobjegne) u jednom od najboljih fajteva koje sam probao, očigledno su Heroic i Mythic težine izazovnije, no već dovoljno dugo igram kako znam prepoznati dobru borbu (i sigurno ću u nekom trenu očistiti na heroic). Nakon dugo vremena imao sam osjećaj ponosa da sam nešto dobro napravio, da sam bio važan kotačić u tom pothvatu. Prije sam se znao samo priključiti da me prolete kroz raid, ovog puta sam i ja odradio svoj dio posla.
Jaina zauzima i treće poglavlje ove kolumne. No ovog puta je taj dio priče potpuno van mog svijeta – to je dio kompetitivnog svijeta ganjanja ‘World first‘. Method vs Limit, kao dvije najveće guilde koje se bore koja će biti ta koja će prva srediti Mythic težinu raida. No ovog puta je bitka bila prilično luda, pošto je još nekoliko guildi bilo vrlo brzo. A isto tako bilo je prilična razlika u pristupu, dok je Method stavio sve svoje na stream, Limit je sve skrivao, nitko nije znao gdje su oni, te koliko su blizu killa. Na kraju je Method dobio, a Limit je završio treći u tvom dvoboju. Kako? Zato što je Limit u međuvremenu s još jednim timom očistio raid. Limit je službeno završio drugi, ali Internet će se prilično šaliti s njim idućih dana. No nije niti Method prošao bez žrtvi – javno su kazali koji im je bio plan kako zaobići personal loot sistem kojeg je WoW uključio u ovoj ekspanziji, kako bi imali maksimalno optimizirani tim, u procesu su ostali dužni 100 milijuna golda u igri (kada bi kupovali tokene trebalo bi im oko 12 tisuća eura da to nadoknade, no izgleda kako već imaju kupce za mythic clear koji će ubrzati taj proces). I sve to za nagradu slave, pošto Blizzard ne daje niti lipe onome tko ostvari ‘World first’. Suludo, ali isto tako vrijedno poštovanja za predanost kako bi postigli cilj kojeg su si zacrtali. Postoji dobra šansa kako bi u budućnosti mogli vidjeti još takvih informacija.
World of Warcraft odavno nije samo igra, nego je i društveni fenomen koji je utjecao na živote mnogih ljudi. I kada misliš kako više nema snagu za to, iznenadi te nekom novom pričom.
