U vremenu kada izdavači kreću putem multiplayer fokusiranih igri, često uz ‘igre kao usluga’, odlično je vidjeti dašak friškog zraka u obliku igre koja se fokusira samo na single player iskustvo. Ne samo to, odlično je vidjeti Bethesdu kao izdavača koja je dostavila već nekoliko takvih igri i ne podliježe trendovima industrije. Wolfenstein II: The New Colossus spada u tu kategoriju, no spada li i kvalitetom?
Koliko je priča uistinu jaka? Prilično, premda nikako ne bih rekao da ima ujednačen ton kroz otprilike 15 sati koliko igra traje. U jednom trenutku ćete imati potpuno ozbiljne momente, kao sa samog početka igre kada su uspjeli prilično šokirati publiku, te usput pokazati kakav je zlostavljač bio otac našeg glavnog junaka. U drugom momentu ćete imati humor kao iz neke sit-com serije, ponekad dobar, ponekad loš, a onda ćete imati momente gdje nećete znati gledate li genijalnost ili glupost – recimo naciste koji se skrivaju na vašoj podmornici punih pet mjeseci, u ogromnom dijelu podmornice za kojeg nisu znali da postoji. Suludo ili genijalno? Prosudite sami. Ipak, što god od ovog se događalo, jedna stvar će uvijek biti na visini, a to su likovi. Odlično napisani, jednako dobro odglumljeni i sjajan pogon koji vas tjera naprijed kako bi vidjeli što će biti dalje. Može li se New Colossus igrati bez da ste prije igrali New Order? Može, ali ako imate priliku vidjeti priču prvog nastavka puno više ćete dobiti od ove igre.

Jakim likovima potreban je i jak negativac, a Frau Engel je apsolutno to u svakom pogledu te riječi. Svaki puta kada se pojavi na ekranu oduševljava svojom pojavom, u manirama najboljih negativaca Far Cry serijala. Bez problema bi se mogla natjecati s njima tko je luđi, no mislim da ne bi bilo puno rasprave o tome tko je nasilniji – ona. Također bi dobila u kategoriju ‘tko ima bolju vojsku’. Tko se uopće može natjecati s njenom vojskom ‘modernih’ i robotiziranih nacista, koji izgledaju stilizirajuće opako? Osim toga, znamo kako su upravo nacisti najpopularniji negativci današnjeg doba. I koji je najbolji jezik za deranje na one ispod vas.
Za kraj je tu stroj za ubijanje – B.J. Blazkowicz – koji osim borbe s nacistima ima i borbu s vlastitim demonima. Dovoljno je kazati kako na samom početku igre kreće u svoj pohod u invalidskim kolicima. Kada dođe do nacizmom ‘zaražene’ Amerike, gdje mu se ne sviđa kako nacisti i ljudi u bijelim kapuljačama dobro funkcioniraju, imat će na raspolaganju čitav arsenal s kojom će im se sukobiti. Oružja su prave zvijezde ove igre. Izgledaju ogromno i snažno, kao da vam treba nekoliko tjedana u teretani samo kako bi ih mogli nositi uokolo, a kamo li pucati iz njih. Ili još bolje, pomahnitalo koristiti svaku ruku za jedno oružje. Žrtvovati preciznost za još malo dodatne vatrene moći? Potpišite me za to. A ako to nije dosta, svako oružje ima tri potencijalne nadogradnje koje dodaju neke zanimljive efekte. Kako je količina nadogradnji limitirana morat ćete paziti kada i što nadograđujete.

Uz takvu vatrenu moć morate očekivati puno krvi, a toga Wolfenstein 2 ima na pretek. Štoviše, jedna od prvih riječi koja mi pada na pamet kada opisujem ovu igru je ‘nasilna’. Groteskno nasilna u Quentin Tarantino stilu. U jednom slučaju je došlo do borbe u uskom koridoru, pola minute kasnije isti je izgledao kao klaonica, s mrljama krvi na sve strane, čak i na plafonu. Ništa bolja nisu niti stealth ubojstva sjekirom. Štoviše, nema šanse da je i jedno od njih stealth ubojstvo. Kada smo kod stealtha, on je postao uključen u igru, zato što svaka igra danas mora imati takve sekcije. To je bio frustrirajući dio igre, srećom, moguće je svaki od tih dijelova proći uz puno paljbe. Za ovaj tip igre drugi dio je bio puno primamljiviji i pružao puno više zadovoljstva. Samo pazite, Blazkowicz je možda zvijer za ubijanje, ali je milljama od besmrtnog. Ako se nađete u lošoj poziciji, s malo healtha i armora, mogli bi biti u problemima. Čak i na normalnoj težini igra će vas često puta vratiti na posljednju točku, a to ne želite pošto očitavanje nije baš kratko. Zato pripazite kada birate težinu, iako istu možete promijeniti igru prilikom igranja, česte smrti mogu biti frustrirajuće. Wolfenstein 2 zna kako je težak i ne trudi se to sakriti.
Lokacije su točno onakve kakve bi i očekivali u nacistima okupiranoj Americi. Od ruševina poznatih gradova prepunih tužne atmosfere preko vojnih baza okupatora prepunih prepoznatljivih zastava s kukastim križevima, pa sve do uskih hodnika podmornice gdje ćemo sresti sve poznate likove i naići na nasumične razgovore. svaka od njih s nekim svojim prednostima i manama. I manje-više sve izgledaju dobro, što je zapravo opis kompletne igre. Vizualno spada u gornji ešalon, ali fali toga da bude najbolja. Neki dijelovi su artistički sjajno napravljeni, meni osobno su vojne baze imale sjajan ugođaj. No pojedini nasumični likovi su izgledali grozno. No ono što je važno, za vrijeme borbe nije bilo nikakvih problema. Barem ne sa vizualne strane, tu su kontrole bile ono što mi je često zadavalo glavobolju. Više od jednom sam ubio sam sebe zato što su mapirali bombu na istu tipku gdje i mijenjanje oružja, s kojim također morate paziti pošto ne pauzira igru.

Gdje to u konačnici postavlja serijal? U kategoriju brzog i sjajnog, punog grotesknog nasilja, sjajnih likova, odlične borbe i ponekad frustrirajućih momenata koji nikada nisu toliko jaki kako bi vas prekinuli u napredovanju. Šteta što više izdavača ne radi ovako zabavne single player FPS igre.