World of Warcraft – Kraj jedne obitelji

Bilo je to početkom 2010. godine. Igrao se World of Warcraft, taman je bila aktualna Wrath of the Lich King ekspanzija (po meni i dalje najbolja), a unutar nje upravo je stigao Icecrown Citadel, raid u kojem je napokon na red došao Arthas kao Lich King. I premda je bila zima, bio je to početak nečega vrlo lijepoga…

Tek sam počeo raidati, u prvoj guildi kojoj sam se potpuno nasumično priključio. 10 man raidovi, pošto nas nije bilo za više, a htjeli smo. Ne sjećam se više kako se ta guilda zvala, samo znam da su u jednom trenutku dvije centralne osobe prestale igrati, a naša ionako mala grupa našla se u problemima. Sve dok jedan dan Rob, Britanac koji je igrao lika zvanog Vukodlak, nije kazao kako je dogovorio s jednom guildom da im se nas par priključi. Nikakve aplikacije (zapravo nikada u životu nisam napisao aplikaciju za neku WoW guildu), samo smo se priključili. Bio je to jedan novi svijet. Kakav 10 man? Oni su derali 25 (tada su u 25 padali bolji predmeti nego u 10), bili su blizu Lich Kinga, no trebalo im je ljudi kako bi postali konstantni. Zvali su se Detonate.

Sjećam se i prve večeri u raidu s njima, govora guild leadera (Sizezero) u kojem nam je objasnio kako smo sada u višoj ligi i kako nemamo dovoljno iskustva. Sjećam se kako smo Kætie i ja to preko privatnih poruka komentirali, pogotovo zato što smo kao dpsovi bili bolji od nekih koji su bili tamo dulje i koji su imali bolju opremu. Na žalost, ona je prestala igrati nedugo nakon toga i koliko mi je poznato nije se više nikada vratila u igru. No ja sam ostao, nekoliko tjedana kasnije postao sam stalni član tima, a do kraja ekspanzije postat ću neizostavni. Nakon što smo tjednima ginuli na Lich Kingu donesena je odluka o produljenju raida, prvi kill se dogodio točnu onu večer kada ja nisam mogao, što mi je i dan danas žao, pošto sam uložio puno toga u taj kill. No to me nije pokolebalo – nastavio sam dalje i nakon toga sam bio u svakom prvom heroic killu kojeg smo napravili 11/12 heroic. Do kraja ekspanzije, kada su mnogi već prestali, postali smo treći Horde guild na serveru. Bili smo ponosni na to.

I tu su krenula neka prijateljstva koja traju i danas, premda o njima nisam tako razmišljao. Prvo pravo i do danas najbolje kojeg sam stvorio veže se uz mog Rumunjskog prijatelja – Cristian je postao pravi prijatelj, iako je u međuvremenu promijenio server, imam ga na listi prijatelja, pričali smo i nešto prije sam krenuo tipkati ovaj članak, a za svaki slučaj, imam ga i na whatsappu. Ne sjećam se kako je točno počelo, samo znam da sam se u nekom trenutku (kako sam imao studentski posao i dovoljno novaca) ponudio se kupiti mu ekspanziju (koji nije imao posao u tom trenutku). Nikada nije zaboravio gestu pošto je mogao odmah nastaviti igrati, a nije morao čekati da skupi nešto novaca i kupi.

No nije on bio jedini, Ronfy se udala za suigrača, a često je bila osoba s kojom sam mogao porazgovarati. Mik više ne igra, a koliko sam zadnje čuo radi nešto s vinima u Portugalu i dobro mu ide. Divine je nedavno prestao, od kad se zbog ljubavi koju je upoznao u igri preselio u Finsku, nakon što život u Engleskoj njoj nije sjeo. Naše česte teme bile su utakmice Uniteda za kojeg navijamo. I zato mi je žao kada nisam mogao u njegov rodni grad Manchester kada se guilda prvi i jedini puta okupila. Koliko sam čuo Q je došao i platio večeru. Što kazati za čovjeka koji je nedavno napunio 50 godina, iza sebe ima dosta droga i alkohola, kao i srčani koji ga je nedavno natjerao na sporiji život. Današnja tema razgovora nam je njegova nova mačka, a u jednom navratu smo pričali i o potencijalnoj mogućnosti da odem raditi u S. Arabiju, u koju je on otišao prije mnogo godina iz Engleske i gdje radi za vrlo dobru plaću. Echtalion je još tu, Haiki i ja se ponekada čujemo, Mizzdow je prestao, nekadašnji raid leader Wozzo je nakon obaveznog vojnog roka u Finskoj postao druga i bolja osoba. McBean i Myp su nedavno bili u Hrvatskoj, no nisam se uspio s njima naći. A Raz mi je kazao kad dođem do njega u Rumunjsku da će me smjestiti u kuću s teniskim terenom koju mu je otac ostavio, a koju on ne želi koristiti nego naći svoj životni put. Oberyn i ja smo s vremena na vrijeme popili pivu, zato što se uvijek nađe i netko iz ove naše male Hrvatske. Ako sam koga zaboravio – ispričavam se.

Bili smo obitelj dugo godina, a mnogo toga smo prošli. Recimo u kataklizma nam je donijela igrača imenom Hob. Od prvog dana bio mi je antipatičan, pravio se da sve zna, no imao je naklonost našeg šefa guilde. U to vrijeme mi se studentski posao malo promijenio pa uz novo radno vrijeme nisam više mogao raidati toliko često, a i igrao sam u kasno noćnim satima pa nisam baš znao što se zbiva. Jedino smo Vanni ja igrali u to doba. I onda je u jednom trenutku Vanni napustio guildu zbog Hoba. Bio sam ljut, kako ne bih bio. Netko tko mi je drag odlazi, a netko tko nije ostaje te postaje raid leader. I onda samo jedan dan čujem kako je napustio guild. Bio sam zadovoljan, no ono što nisam znao, saznao sam par godina nakon, je to da je tu večer ispraznio našu guild banku. Ili uličnim rječnikom – opljačkao nas je.

Nisam siguran kada točno donesena je odluka – guild se seli na drugi server. Razlog je bio jednostavan, mali serveri nisu bili baš sjajni za naći nove ljude za igrati. Khadgar smo napustili kako bi otišli na Draenor. Ja sam se vodio dobrom starom ‘kud svi tu i mali Mujo’, samo sam svoj transfer napravio s jedno mjesec dana zakašnjenja. Znam da je to vrijeme Pandarije (meni najgora ekspanzija), u kojoj nisam igrao puno pa je došlo mnogo novih ljudi. No i to je dobro prošlo, mogao sam doći i vidjeti nekoga od ljudi koje od prije poznajem. No svakim danom ih je bilo sve manje…

Svako je imao svoje obaveze, prilično jasno, i to je razlog što smo se malo po malo rasipali. Početak kraja dogodio se u ljeto 2016. godine kada je guild (sada pod imenom Aftermath, pošto je nakon prebacivanja servera Detonate bio zauzet) pozvao jedan drugi da se spojimo. Baš kao što sam se i ja nekada spojio. I sve je izgledalo dobro, raidovi su išli vrlo dobro, barem dok sam mogao sudjelovati u njima – u jednom trenu sam prestao. No dio ljudi je dobio pedalu zbog elitizma, recimo McBean koji je isti dan napustio guild. A onda, početkom ove godine, kompletan raiding tim je napustio guild. Nitko nije znao što se događa. Razlog je bio što su šef guilde i njegov zamjenik prestali igrati i nisu ni dolazili kada je ovima nešto trebalo. Malo inata, malo nedostatka komunikacije i kraj je bio blizu. Nakon mjesec dana i ja sam otišao za njima, pošto je ovo ostalo mrtvo mjesto, uz priličnu žalost, pošto je priča trajala sedam i pol godina. No tješio sam sebe kako su i drugi napravili isto što i ja. Realnost je bila malo drugačija, ostao sam s ljudima koje ne znam baš dobro, čiji odlazak na način na koji su ga izveli nisam podržavao, a kap koja je prelila čašu je onaj social raid na koji sam došao i s kojeg sam dobio pedalu pošto su zaključili kako im predugo traje ako povedu nekoga tko nije član raiding tima. Nekoliko dana kasnije, uz pomoć Echtaliona, napustio sam taj guild i otišao u jedan drugi gdje sam sada. Shvatio sam da je priči došao kraj, kako je sedam i pol godina moralo završiti, a kako će svi oni koji su mi važni i dalje biti na friend listi.

Hoće li mi novi guild biti nova obitelj? Ne. Ovo što smo imali više se neće ponoviti. Za sada se tamo super osjećam, polako upoznajem ljude i shvaćam kako je upravo taj socijalni aspekt glavni razlog zašto volim World of Warcraft.


Odgovori