To je doba godine kada mnogo igre dobivaju svoje godišnje izdanje, iznimka nije niti WWE. Za razliku od nogometnih simulacija on ne spada u kategoriju ‘popularnog na našem području’, no bi li trebalo na temelju toga što donosi? Ili je jedna od igri koje će voljeti samo oni koji vole profesionalni wrestling?
WWE 2k19 je prilično zanimljiva mješavina svega i svačega. S jedne strane se nalazi prilično dobra gameplay baza koja vjerodostojno simulira ono što WWE donosi u mečevima na tjednoj bazi, što je ujedno i najbolji dio igre. Dok je s druge strane to igra prepuna upitnih filozofija dizajna, s ponešto bugova, a i s audio-vizualnom prezentacijom koja ide od ponegdje dobroga, do češće lošega.
I dok kampanja u igri nije nova stvar, ovo je prvi puta unutar serijala da su odlučili napraviti jednu koja ima osjećaj AAA igre, uz filmske sekvence i talente koji daju glas svojim virtualnim inačicama. No izvedba je sve samo ne AAA. Ovog puta ne krećemo iz NXT dana, ovog puta smo indy hrvač u maloj BCW kompaniji koja radi po srednjoškolskim dvoranama. No nakon spleta okolnosti dolazimo u WWE, gdje nam Triple H postaje trn u peti. Kao i mi njemu. A nakon toga kreće naše uspinjanje po cardu. I dok na prvu priča zvuči zanimljivo, realnost je potpuno drugačija. Priča je napisana vještinom tjedne RAW epizode, znači katastrofalno. Tu je i sistem progresije koji je samo pumpanje brojki našem hrvaču, koji je zbilja šaka u oko prilikom prvog Smackdown meča kada smo u 8-man Rumblu, gdje sam prvi puta u životu morao smanjiti težinu sa normal na easy. Razlog tome je bila ta što sam u meču sa sedam drugih ljudi gdje svaki od njih radi više štete nego ja, a ujedno i prima manje. Potpuno suluda odluka gledano kroz dizajn igre. Trenutak kada vještina prestaje igrati bilo kakvu ulogu nego čista nasumičnost u obliku sreće.
Sami mečevi su znali biti vrlo dobri, no i to su uspjeli upropastiti lošim komentiranjem. Primjerice kada je u 2 od 3 fall meču komentator počeo vikati kako sam prvak nakon prvog falla. Ili još gore komentiranje iz BCW dana gdje smo stalno slušali istih nekoliko rečenica. Jedina stvar vrijedna spomena je izvedba glavnog lika, koji je dao toliko važnu dozu vjerodostojnosti. Na žalost, ne može se kazati isto za sve ostale talente koji su davali glas. I dok su neki odradili dobar posao, drugi su zvučali kao da sam čitaju loše napisanu skriptu, što je dodatno uništilo ionako slabašan dojam.
Showcase mod ovog puta je fokusiran na Daniela Bryana i njegovu karijeru, te naravno, ključne mečeve iz te karijere. Za svaki od tih ikonskih mečeva dobivamo i mali uvodu dokumentarnog oblika iz usta osobe oko koje se sve vrti. Ovaj mod bi bio odličan da nema sulude dizajnerske odluke koja je više frustracija nego korisna. Tijekom svakog pojedinog meča moramo napraviti određene stvari kako bi se meč nastavio dalje. U tom trenutku dobivamo in-game animacije koje itekako odgovaraju onome što se događalo u pravom meču. No na žalost, isti ti trenutci ne aktiviraju checkpoint. A kako mečevi traju po dvadeset ili trideset minuta, to znači da bilo kakva pogreška, ili gubitak meča, znači kretanje od samog početka. I dok u jednu ruku razumijem odluku, kao ideju da se cijeli meč odradi od početka do kraja, isto tako ne vidim zašto ne staviti checkpoint te dopustiti nastavak od tamo gdje smo došli, što je svakako puno bolje nego tjerati nekoga ponovo odraditi meč, a došao je do samog kraja – prilično frustrirajuća odluka.
Kada govorimo o tome što WWE 2k19 odlično radi, onda je to kreacija likova. Možete napraviti štogod poželite, a ako niste kreativan tip, ili naprosto nemate vremena uložiti u kreaciju, postoji dobra šansa da je netko napravio to isto i postavio tako da drugi mogu skinuti. Tu znači kako možete naći mnoge sjajne indy hrvače, ali i mnoge stripovske junake, koji su česta meta kreatora. Isto tako je fora vidjeti uvođenje tornjeva izazova, u kojima idete od jednog borca do drugoga u točno određenom setu pravila. Od velikih glava, pa do ubrzanog kretanja svih u ringu. Opcija je zbilja puno. Isto tako, treba spomenuti kako je cage match stipulacija dobila preinaku i nove mini igre za izlazak iz ringa, što je čini vrlo zanimljivom. Dok će vam an prvu borbe iz pozornice izgledati jednolično, no onda ćete otkriti koliko prostorija tamo ima i što sve u njima možete raditi. Igrati bilo što vam donosi virtualnu valutu koja služi za kupovanje loot boxeva iz kojih se skriva mnogo kozmetike, kao i poteza koje vaš hrvač može koristiti. Kako su dostupni samo za virtualnu valutu, postavlja se pitanja zašto jednostavno nisu stavili opciju otključavanja onoga što želimo, a ne priliku za nasumično dobiti ono što zaista želimo.
Grafiku igre je teško pohvaliti. Kada vidimo kakav posao rade druge sportske igre, uključujući i NBA 2K serijal koji je pod istim izdavačem, WWE 2k19 izgleda kao igra koja kaska par godina. Neki likovi izgledaju kao parodija onih iz stvarnog života. I dok će oni govoriti kako je ovo najveći roster do sada, što i je, i dalje je manji nego što neke druge sportske igre imaju, pa puno vjerodostojnije prikazuju igrače. Ono što izgleda dobro je fluidnost poteza u ringu, te kako se vežu jedan na drugoga, čak i kada je puno ljudi u meču. Tu su napravili odličan posao, premda je bilo par slučaja gdje je bila upitna hit detekcija. Soundtrack igre je odličan, kao i pjesme za hrvače, dok su komentatori ono na čemu treba pod hitno poraditi.
WWE 2k19 je igra koja ima solidne gameplay temelje, no tu je maksimum onoga dobroga što ima. Sve ostalo zaostaje jedno par godina. Kao da je netko išao nabaciti fasadu na kuću, samo kako bi ista imala fasadu. Kada bi bila 2012. godina ovo bi bila jedna od najboljih igri na tržištu, no tu godinu je kalendar odavno odnio. Ovako ostaje igra koja nije ni blizu najboljih sportskih igri, ovako je samo igra koja je tu za fanove wrestlinga, od kojih će se mnogi osjećati frustrirano dok je igraju. Iako je možda i najbolji nastavak unazad zadnjih par godina.
