Originalni tekst napisan je u listopadu, pa da ga se podsjetimo kada je danas 18. siječanj 2023. godine. Datum koji je određen kao onoaj kada će Stadia biti ugašena kao usluga.

Stadia je mrtva. To jest, bit će jednom kada sat otkuca 18. siječanj 2023. godine. Do sada se nije baš o njoj govorilo, što nije pretjerano čudno. Znate li nekoga tko je uložio u tu ideju? Ja ću priznati kako ne poznajem nikoga, a sam je nisam nabavljao jer nisam vjerovao u projekt. Očekivao sam kako će se dogoditi upravo ovo. Kako će ona šala, o tome da će postati samo još jedna ikona na slici usluga koje je Google ugasio, postati istinita. Što se i dogodilo, osim ako ne dobijemo neki suludi obrat u kojem odjednom privuče hrpu korisnika pa odluče ponovo probati. Šanse za to su vam manje nego da dobijete Eurojackpot.

Što sada? Trebamo li plakati ili se veseliti? Kakve će ovo implikacije ovo imati na kompletnu industriju, i da li je u konačnici to dobar ili loš scenarij? Odgovori na ova pitanja nisu posve jasni, niti jednostavni, no kao i mnogi drugi ljudi ja imam neko svoje viđenje. Moje viđenje kaže – gdje je šampanjac? Iako je na prvu malo čudno što se veselim kraju ovog projekta, mislim da ćemo dugoročno imati više koristi nego štete. Sjećali li se neko Ouya platforme? Ako i da, polako postaje samo još jedna neuspješna crtica u povijesti video igri. Nije uspjela i tu je kraj priče, samo je ovdje priča osjetno kompleksnija.

Glavna i osnovna stvar u kojoj se odražava ta kompleksnot je u samoj tehnologiji koju je pogonila Stadiju. Ideja da ti ne treba uređaj koji će pokretati igru, nego će samo biti uređaj koji će komunicirati s lokacijom na kojoj se pokreće je u teoriji dobra ideja koja te ne tjera da redovito kupuješ novi hardver. Gdje se na cijenu usluge ti više ne brineš o tome, nego se brinu oni koji ti daju uslugu. Kako će uvijek imati uređaje s kojima ćeš moći igrati željene igre pod željenim postavkama. Bilo da to gledate kao iduću točku razvoja streaming tehnologije, ili nešto potpuno suprotno, nije dobro kada neki takav razvoj stane jer ne znamo koliki je bio maksimum toga. Kao što nismo saznali za Kinect. Koji je bio dobra ideja, samo zakamufliran u neke problematične ideje.

Situacija je ovdje identična, samo ovdje ne govorimo o privatnosti nego o problematici vlasništva. Problem koji je već dugo godina prisutan u industriji. Gdje smo od vremena kada samo kupili fizičku verziju igre, te smo je mogli pokloniti ili prodati, došli do digitalnog doba. U kojem imamo dosta zastarjele regulative oko vlasništva, ponajprije zato što zakonodavci još nisu zakoračili u 21. stolje, koje se mogu manifestirati kada nekome želimo prebaciti svoje digitalno vlasništvo. Pogotovo kada govorimo o nasljeđivanju. Neke platforme se neće buniti na to, no još uvijek je tu ono goruće pitanje trebamo li automatizmom to svrstavati u vlasništvo osobe nakon njene smrti. Gdje se njene digitalne kolekcije filmova, glazbe, igri tretiraju kao nešto što je uključeno u ostavštinu, bez prethodne potrebe za oporukom. Ili samo posjedujemo pravo na licencu korištenja koja je naša dok ne umremo? Ili nam je ne isključe.

U svom tom kaosu vlasništva, Stadia je krenula sličnom, no opet drugačijom rutom. Ta ruta je jako slična drugim digitalnim platformama, samo uz jednu veliku perceptivnu razliku. Ubili su percepciju vlasništva. Kada kupiti digitalnu igru ona se veže na vaš račun, baš kao i na drugim platformama. No kako su druge platforme primarno fizički uređaji koje imate doma, imate osjećaj posjedovanja. Kako Stadia funkcionira na streaming principima, imate osjećaj posuđivanja. Kada na to dodate to da su cijene bile identične, imali ste perceptivan pogled da vas isto košta kupiti i posuditi. Kada na to dodate, da vas sam uređaj košta isto kao već poznate platforme, koje imaju reputaciju. Zašto je Stadia opcija u koju se isplati ulagati? Google nikada nije probao odgovoriti na to pitanje, osim nekih govora o tome kako je ovo budućnost video igri.

Google je svakako dio problema neuspjeha. Uočili su koliko su video igre popularne i probali su ući na tržište. To nije bila diverzifikacijska portfolija jer tada bi polako, ali sigurno ulagali u udjele postojećih kompanija. Htjeli su ući na sam vrh. Iznad svih onih koji su već desetljećima u industriji. Biti bolji od ostalih. Radimo nešto novo, nešto što nitko drugi ne radi, što je budućnost industrije koja će promijeniti vaše živote. Hrpa velikih riječi i obećanja bez ičega konkretnog čime bi to potkrijepili. Kako i zašto će biti bolje? Hoće. Vjerujte nam. To bi trebalo biti upozorenje svima za budućnost, prije nego neka druga kompanija proba ponoviti istu stvar.

Ovih dana jedna kompanija radi upravo to. Projekt koji će biti bolji od svega ostaloga, koji će promijeniti industriju i kompletan svijet. S kojim bi htjeli doći na sam vrh. Ambiciozno, uz puno velikih riječi koje još više obećavaju, a nitko nema pojma što to zapravo je. Govorim o Metaversu, o kojem Meta, nekadašnji Facebook, redovito govori. Nisam protiv novih tehnologija, nisam protiv uspjeha, ali sam itekako protiv načina na koji se isti odvija. Gdje se pokušava ići tako da se pregazi sve do sada postojeće kako bi se preko noći stvorio neki primat. Ako je Stadia umrla kako se takve stvari ne bi događale u budućnosti ove industrije, kako bi ljudi vidjeli to, dajte mi taj šampanjac. Zato što napredak i razvoj može ići organskim tempom, ne silom.

Zbogom Stadia, neće mi nedostajati.


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.