Zrcalo odgovornosti

Kao da je bilo jučer. A istovremeno kao da se dogovorilo u već neko davno zaboravljeno doba. Da, to je osjećaj kojeg imam uz Cyberpunk 2077 izlazak. Kada se Internet zapalio, dok su svi online ratnici, oboružani tehnički superiornim tipkovnicama ili pak pametnim telefonima, jedva čekali da krenu upirati prstom. Tko je kriv? Po socijalnim mrežama, Disordima, forumima i svim ostalim platformama. Tko je kriv? I ne samo u ovom slučaju, nego i u nekim drugim slučajima u ovoj industriji. Isto pitanje. A i odgovor je isti. Dovoljno je samo pogledati u zrcalo i odreći se te proklete kolektivne krivnje. I napokon priznati – ja sam dio problema.

Cyberpunk 2077 je samo jedan slučaj za koji ovo vrijedi. On mi je prilično relevantan, no kasnije ću se dotaknuti još nekih stvari gdje isti ovaj slučaj vrijedi. No, krenimo redom. Zadnji puta kada sam provjerio kalendar vidio sam da živimo u 21. stoljeću. Nikada, ali nikada prije u povijesti nam informacije nisu bile dostupnije. Štogod vas zanima najčešće je udaljeno nekoliko klikova, bilo mišem ili prstom po pametnom telefonu. I isto tako je bilo lako provjeriti tko i što je CD Project. Tu je bio samo jedan narativ. Oni su napravili The Witcher 3 koji je bio sjajan, no ovo će biti još bolje pa će zbog toga ovo biti ‘najbolja igra svih vremena’. Eto, prva krivica, taj narativ su sami igrači stvorili.

A da nisu toliko površni onda bi malo pogledali širu sliku. Koliko god Witcher serijal bio voljen, toliko je bio problematičan na svom izlasku. Svaki. Od. Tri. Nastavka! Štoviše, jedinica i dvojka nisu nikada dobili toliko hvalospjeva kliko trojka. Koja je na dan izlaska imala puno problema, koje je razvojni tim peglao u godinama nakon toga. Vrlo je jasno kako je to tim koji iza sebe nema reputaciju izdavanja igre bez bugova. Štoviše, ima upravu suprotnu reputaciju. I sve je to poznato, nije to odjednom poljska vlada proglasila državnom tajnom. Sve je to bilo dostupno onima koji su htjeli znati. Zbog čega se je onda očekivalo da će Cyberpunk 2077 biti savršen? Nije bilo niti jednog čimbenika zbog kojeg bi u to vjerovali.

Kada god su pokazali kako igra izgleda to je bilo na računalu. Zašto nikada nisu verziju za konzole? Da li vas je to trebalo barem malo alarmirati? Apsolutno, no vjerovalo im se na riječ. I da, to je itekako važna stvar, pošto je tu ono gdje su najviše izgubili – na reputaciji i povjerenju, koje će biti jako teško vratiti. No jeste li zbog toga trebali napraviti preorder za igru? ‘Ajmo se vratiti malo u prošlost i pogledati koja je uopće ideja preorder opcije. Nekada je broj primjeraka koje je pojedini dućan dobio bio limitiran, ako ste htjeli svoj primjerak morali ste se predbilježiti za igru. Danas je situacija potpuno drugačija. Uz digitalnu distribuciju količina više nije ograničena, nećete ostati bez svog primjerka. Ne morate ga kupiti godinu dana ranije, bez da znate bilo što o igri. To je isključivo vaša odluka i također ste tu sami krivi. Mogli ste pričekati, mogli ste odvagati, no odučili ste uzeti preorder i dobiti neki digitalni bonus. Super, ali onda budite spremni snositi posljedice. Vi ste odlučili kupiti igru prije nego što ste znali kakva je.

Da se razumijmo, ja ne opravdavam kako je CD Projekt postupio oko igre. Mislim da su napravili hrpu grešaka pritisnuti zbog tko zna kakvih financijskih interesa. Isto tako ne opravdavam niti sve one koji su htjeli ljudima iz razvojnog tima smrt zato što su odgodili igru. Igru na kojoj su već uložili puno previše prekovremenih sati, umjesto da kolektivno tome stanemo na kraj, da ne podržavao takvu praksu, neki idu potpuno suprotno. Trebalo je kolektivno tražiti odgodu, još par mjeseci i igra bi izašla u sigurno boljem stanju nego što je izašla. Ovako, vlastitom sebičnošću i ‘našim pravom’ da dobijemo tu igru baš sada, dobili smo prilično lošu verziju igre. I iza svega itekako stojimo i mi sami. Sve zbog FOMO efekta, kako nešto ne bi propustili? Ah… postali smo toliko površni, a već tjedan dana kasnije bili smo na drugoj temi i ovo je postalo zaboravljeno. Zato sam i u prvom paragrafu kazao da izgleda tako daleko.

Nije to jedino mjesto gdje upiremo prstom i tražimo neku kolektivnu odgovornost. Koliko ste puta vidjeli naslov kako je neko dijete potrošilo enormne novce na neku igru? I dok možemo govoriti koliko namjerno kompanije to rade, pogotovo ove sportske kockarnice kamuflirane u video igre, ne smijemo izostaviti pitanje – zašto je roditelj uopće dozvolio svom klincu kupnju? Zar je kompanija kriva što je vaša odgovornost bila nikakva? Što ste nekome tko ne razumije koncept novaca dali svoju karticu kako bi je peglao dok ne dobije Messija? Ne. Pogledajte u zrcalo i kažite – ja sam kriv. Prekinite davati odgovore kako vi to ne razumijete, ili da niste znali da će se to dogoditi. Educirajte se. Prekinite stalno vlastitu krivnju prebacivati na druge.

Vi imate vlast. Vi imate novce koje te kompanije od vas žele. Ali isto tako vi imate i odgovornost, ako prema nikome drugome nego prema sebi. Puno lakše je optužiti nekoga drugoga nego shvatiti da ste i sami mogli napraviti nešto. Zrcalo je nekada okrutno.