Call of Duty: Black Ops Cold War recenzija – Ne baš hladni rat

Call of Duty: Black Ops Cold War dobio je jako pozitivne reakcije prilikom najave. Hladni rat, neki poznati likovi iz serijala, blijeskovi prošlosti, Ronald Reagan. Sve je to do davalo naznake kako bi nas mogla dočekati jedna zanimljiva igra u serijalu. No hoće li, ili će sve otići u nepovrat, kao što bi otišao svijet da je hladni rat eskalirao?

G. Gorbačov, otvorite ova vrata. G. Gorbačov, srušite ovaj zid!

Ronald Reagan

Imam dva pogleda na Call of Duty kampanju. Prvi je vezan uz problem kojeg serijal ima već neko vrijeme, a to je raditi igru kao šoping listu. Eto, sve ovo moramo imati, a tek onda možemo razmišljati o nečemu osim toga. A to nešto je činjenica kako skoro svaki nivo mora imati neki veliki moment, što naprosto ubija važnost onim najvažnijima. Što svaka igra u serijalu mora imati momente kada vozimo neko vozilo i kada pucamo iz vozila kada ga netko drugi vozi, bilo dok bježimo ili dok ganjamo nekoga. Snajperska misija, stealth misija… Sve to čini skoro svaku kampanju unutar serijala previše ograničenom.

Drugi pogled je daleko pozitivniji. Bio sam jedan od onih kojima se svidjelo što je Treyarch napravio prije osam godina uz Black Ops 2, kada su igračima dali priliku donijeti odluke u do tada prilično railroad kampanjama. Ovog puta su otišli korak dalje. Imamo izbore koji donose različite krajeve, imamo sporedne misije koje se otključavaju preko informacija koje nalazimo u drugim misijama, imamo razgovor s likovima koji dodaju na njihovoj dubini i motivaciji. Imamo sve ono navedeno u prethodnom poglavlju, ali imamo i (po meni) fantastično finale igre. A sve počinje prilično šablonski, s ukradenom nuklearnom bombom koja bi mogla biti detonirana i izazvati sveopći kaos. Tijekom kampanje očekujte puno pucanja, no na moje opće iznenađenje bila ja misija u čijoj prvoj polovici čak i ne držimo oružje u ruci. Infiltracija u zgradu KGBa donosi različite načine kako doći do istog cilja, a na vama je odabrati koji ćete od njih odabrati.

Kampanja je ionako mnogima sporedna stvar, te je razlog zašto igraju Call of Duty njegov multiplayer, a tu Cold War pruža jako puno. Prvo je tu standardni multiplayer koji pruža sve ono što smo od serijala navikli, uz jedan veliki detalj kojeg su mnogi htjeli i ranije. Uz svako oružje imate precizne brojke te lako možete vidjeti kako koji dodatak utječe na pojedinu performansu oružja. Nije više samo pomicanja pojedinog bara u pozitivu ili negativu, nego kompletna fizika pojedinog oružja. Sama borba je točno ono što ste navikli, a kao i kod svake nove igre trebat će neko vrijeme da se privikne na nove mape. U ovim prvim danima, moj osobni dojam je taj da je prošlogodišnji Modern Warfare imao bolje mape i skoro pa duplo više istih, više izbora oko karakterizacije, te da je u konačnici korak nazad. Isto tako je osjećaj kako su neka oružja kao MP5 daleko van balansa. Ono što daje razlog eksperimentiranju na PS5 je adaptive trigger opcija uz koju svako oružje ima drugačiji osjećaj na kontroleru dok ga koristite.

Combined Arms je sasvim zgodan 12 na 12 dodatak, koji po meni puno bolje funkcionira nego nadasve frustrirajući Ground Wars iz prošlogodišnjeg nastavka. Puno je manje ljudi i nema toliki naglasak na vozila na mapi, nešto što su probali posuditi iz Battlefield serijala, bez nekog velikog uspjeha. Veći broj ljudi pomaže i zbog veličine mapa, pošto na 6 na 6 znaju biti prazne. Espcort VIP, u kojem je jedan član tima VIP kojeg morate dovesti do mjesta izvlačenja također nije mod koji je neki veliki dodatak serijalu, nisam previše uživao igrajući ga. Zombiji su opet tu. Oni pružaju manje-više ono što ste od njih već navikli s nekim sitnim preinakama koje ih čine bojim. Kao recimo opcija da u zombie mod krenete sa svojim unaprijed postavljenim loadoutom. Warzone će doći nakon izlaska.

Kako se Cold War nalazi na smjeni generacija tako je prilično važno na čemu ga igrate. Ako ga igrate na računalu ili na konzoli nove generaciji, kao što je igran na PS5 za potrebe ove recenzije, onda ćete vidjeti i bolju grafiku. Ako igrate pak na staroj generaciji, moram kazati kako je i tu na grafičkom pitanju napravljen korak nazad. Igra ne izgleda loše, samo izgleda malo lošije nego Modern Warfare. Na novim generacijama vidjet ćete i bolju grafiku i brže očitavanje, s time da treba napomenuti kako je ovo bila igra u kojoj sam naišao na najdulje očitavanje prilikom smrti. Govorimo o možda desetak sekundi, no kada je u ostalim igrama to osjetno kraće, onda se i to osjeti. Po pitanju zvuka već godinama nema primjedbi na Call of Duty igre, zvukove oružja i eksplozija su odavno svladali, a popratni soundtrack uvijek pogađa sjajno. Likovi vizualno izgledaju sjajno, a uzeti nekoga tko sliči Robertu Redfordu je bio jako zanimljiv potez.

Postaje sve jasnije kako Call of Duty gubi značaj kojeg je imao prije 10 godina u industriji. Polako se počinje nalaziti u nepoznatim vodama, uz valove koji ga udaraju sa svih strana. Već sam govorio o tome kako postaje jako iritantno pratiti jednu igru koja se ponaša kao game as a service, da bi godinu dana došla nova koja se isto tako ponaša, bez da se progres prenosi iz jedne u drugu. To se osjeti, nakon svega što je Modern Warfare napravio u godinu dana, Black Ops izgleda kao da vas je netko gurnuo niz planinu i traži od vas da se ponovo penjete, uz spoznaju da će vas iduće godine u istom periodu opet gurnuti niz nju. Taj korak nazad postaje veliki uteg oko vrata. I neće mu pomoći odlično finale kampanje. Potrebna je puno strukturalnija promjena u serijalu.