Još uvijek mi se čini nestvarno, Warcraft 3: Reign of Chaos izašao je prije 20 godina. Nekako mi se čini kao da je cijela moja mladost sažeta u toj igri. Ujedno i podsjetnik koliko je prošlo od tih dana, koliko sam ja sazrio od dana kada sam išao u srednju školu. O razlici u razmišljanju tada i danas, a na kraju krajeva, o prokleto dobroj igri koja je definirala žanr, svijet i generaciju.

Warcraft 1 i 2 su bili popularni, ali ono što je trojka donijela bilo je nešto posebno. Nije novost da je Blizzard bio sjajan u tome da uzme neku drugu ideju iz industrije, napravi je na svoj način, na razini kojoj malo tko može parirati. Reign of Chaos bio je upravo to. Od prvog trenutka, kada cinematic pokaže rat dvije vojske, te odjednom pojavljivanje treće, krenula je pustolovina kojoj malo što može parirati. Kampanju koju 20 godina kasnije malo tko može zaboraviti. Princ Arthas koji će preći na tamnu stranu, Thrall koji će ujediniti orkove, Illidan koji je zapeo u ljubavnom trokutu i sukobljen s vlastitim demonom. Sve ovo će nekoliko godina postati okosnica za World of Warcraft, igre koja je redefinirala industriju.

Svi ti heroji su bili zastupljeni u kampanji, koji su kroz misije skupljali iskustvo i postajali jači. Nešto što nije bilo potpuno novo među strategijama u realnom vremenu, ali nitko do tada to nije izveo na način kao što je Warcraft 3. RPG elementi nisu bili samo u tome, niste se tukli samo s protivnikom nego i neutralnim jedinicama na mapi, od kojih ste mogli dobiti predmete koji će vam pomoći. Ono najbolje od svega je što to nije bilo limitirano samo na kampanju. Multiplayer je bio potpuno identično koncipiran.

Nakon popularnosti koju je Starcraft stvorio, bilo je jasno kako Blizzard zna raditi na tom aspektu igre. Nije uvijek bilo idealno, trebalo je znati balansirati između četiri različite rase, od kojih je svaka imala znatno drugačiji stil igranja i ideje na temelju kojih funkcionira. Ali heroji su bili ključ svega. Nije vam bilo potrebno igrati pola sata kako bi došli do najjače jedinice u igri, do njega bi došli u par minuta. A kako bi partija odmicala tako bi on postojao jači. Deset nivoa, a ako dođe do šestog ima dobre šanse da sam odluči partiju. Naravno, isto je mogao i protivnički heroj, a kako ste mogli imati više od jednog, čak tri (koliko je svaka frakcija i imala), igra je bila puno više fokusirana na manjem broju jedinica i malim skirmish borbama.

Sjajne reakcije kritike i jednako dobra prodaja dovela je do rekordne prodaje u prvih mjesec dana. Godinu dana kasnije će dobiti ekspanziju The Frozen Throne, koja će nastaviti sjajnu kampanju i još dodatno poboljšati multiplayer. Već sam spomenuo nasljeđe koje će doći uz World of Warcraft, ali to nije jedino koji će doći. Iako ni to nije izravni početak, zahvaljujući sjajnom editoru dobit ćemo mnoge sjajne i zabavne modove. Deset godina kasnije, pa sve do današnjih dana MOBA igre će postati jedna od perjanica esporta, a sve duguje Defense of the Ancient modu koji je započeo uz Warcraft 3. Što će ostati barem mala žal unutar kompanije što su dopustili da to padne nekome drugome u ruke, zato što nikada nisu pružili dovoljnu podršku. Recimo mogli su se potruditi napraviti službeni matchmaking, što nikada nismo dobili.

Sve ove činjenice nisu razlog zašto je meni Warcraft 3 jedna od najdražih i najboljih igri u povijesti. Razlog leži u tajmingu. Svoj prvi pravi kompjuter sam dobio za završetak osnovne škole, to je bila jedna od prvih igri koje sam igrao, a nešto kasnije sam navukao na multiplayer. Bilo je to vrijeme kada ste imali onaj divni zvuk modema kada se spajate, i ukućane koji se deru zašto telefon ne radi jer nije moglo raditi oboje. Nekoliko tisuća partija odigranih. Malo kada sam se trudio dovoljno da bih bio odličan igrač, zato što nikada nisam vjerovao da to ima smisla. Igrati video igre kompetitivno? Tada mi to nije imalo smisla, danas, 20 godina kasnije, branit ću esport do zadnje kape krvi. Žao mi je što tada nisam imao taj stav. Što nisam uložio u sebe. Što sam dok sam imao dovoljno vremena nisam bio dovoljno dobar, kada sam postao nestalo je slobodnog vremena (upisom fakulteta), uz problem što mi je bilo osjetno draže igrati glupave taktike nego onako kako je potrebno za neki viši nivo igranja. Kada na to dodamo da nisam htio odabrati rasu, iako mi je ork bio glavna, nego sam igrao sve po malo, jasno je da sam ostao tu gdje jesam. Samo solidan.

Kada bih vratio vrijeme bi li to promijenio? Iskreno nisam siguran, zato što nisam taj tip osobe. Vjerojatno bih se potrudio biti osjetno boljim nego što sam bio, ali se ne bih trudio imati karijeru u tome. Voljeti esport i biti esportaš su sasvim dva različita pojma. Iza mene stoji organizacija jednog nacionalnog turnira, igranje na nekoliko manjih lokalnih, ali sve primarno iz zabave. Sjećanja ostaju. Htio sam ih obnoviti kada je Reforged došao, ali zbog toga kako je isti napravljen, nisam. Jednog dana do kraja ove godine budem. Želim. Warcraft 3 više nije važan. Za 20 godina nije dobio niti čestitku od kompanije koja ga je proizvela. Prošlo svršeno vrijeme za njih, za uprave koje ne vide dodatan profit u tome. No dobit će moju čestitku. Sretan ti 20. rođendan i hvala ti za sve što si napravio za industriju pa tako i za mene.


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.