Odlučio sam ne doći u deset ujutro kada je Infogamer otvorio svoja vrata, nego biti tamo sat vremena kasnije kada će biti službeno protokolarno otvaranje. Nadao sam se čuti neki dobar govor organizatora, možda ne kao Mel Gibson u ‘Hrabrom srcu’, al’ barem nešto.
Pogled na sat me je još jednom podsjetio koliko mrzim kašnjenja kod protokolarnih stvari, bio sam siguran kako ne postoji ništa što mrzim više od toga. Malo pretjerujem, ipak je to kašnjenje bilo od svega tri minute. A onda šamar, razlog zbog kojeg moram krenuti s kritikom. Jednom od malobrojnih koje imam, ali dovoljno snažnom da ne mogu i ne želim je izostaviti.
Na pozornici se pojavila neka ženskica koja je predstavnik Zagrebačkog velesajma, a kasnije je jedna koja je predstavnik Holdinga, samim time i grada Zagreba. Postalo mi je muka, htio sam nekoga prostrijeliti pogledom zbog toga. Zašto mi je to smetalo? Zadnjih godina ih nije bilo, a sada kada je Infogamer postao popularan i međunarodno važan oni su došli ovdje kako bi preuzeli dio tuđih zasluga, kako bi se naslikavali.
Ni riječi ne bih rekao kada bih vjerovao kako su istinski pomogli, a kako živim u ovoj državi, čak točnije u tom gradu, skoro 30 godina znam kako to nije slučaj. Kako su birokratski sigurno više odmagali nego pomagali, a vjerovati u njihovu istinsku financijsku pomoć projektu bilo je jednako dobitku na lotu. Osim toga, radije neka se pobrinu da jedno od rugla grada, taj prokleti i nekada slavni Zagrebački velesajam, izgleda donekle pristojno. Toga ću se sjetiti svaki puta kada u nekom od četiri paviljona nagazim na šaht uz psovku koju ću izgovoriti sebi u bradu. I da, ona grozna tišina kada je jedna od njih dvije očekivala pljesak na spomen trenutnog gradonačelnika. Skoro sam prasnuo u smijeh, MasterCard neprocjenjivo.
Damir Đurović je na kraju izgovorio svega dvije ili tri rečenice, sreća moja što sam kasnije porazgovarao s njime nekoliko minuta oko dobrih i loših stvari ovogodišnjeg Infogamera. U šali je rekao kako dogodine mogu očekivati dupli broj paviljona, prije nego je ozbiljnim tonom kazao kako je realnost jedan dodatni, u najboljem slučaju dva. I to sve u slučaju da se termin održavanja ne promijeni. Bio je pomalo rastresen pošto je još morao odraditi ulogu vatrogasca na nekim sitnicama koje još nisu bile spremne, uz komentar kako će se opustiti kada i to bude kako spada.
Vratimo se na sam izložbeni prostor koji je na prvi pogled puno bolji nego lani. Taj četvrti dodatni paviljon sjajno je iskorišten za (ponajprije) eSports. Ne mogu vam baš reći više, nisam u njemu baš boravio tijekom dana. Njegovim pomicanjem tamo dva manja paviljona dobila su dodatan prostor – jedan ima puno igri na ploči, a onaj drugi, ujedno i meni najdraži, je prepun razvojnih studija iz regije i manjih razvojnih indie timova koji su doputovali predstaviti svoje projekte. Onaj glavni paviljon je konceptualno isti, ali samo konceptualno. Osjećaja sam kako su svi izlagači u njemu poboljšali svoj prostor u odnosu na lani, ponajprije Videotop. Čak je i glavna pozornica smislenije postavljena. Netko će reći kako su sve to samo detalji, no upravo takvi detalji čine razliku. Sve izgleda nekako veće, grandioznije nego lani.
Ovo je utisak nakon prvog dana, dobit ćete još jedan kada sajam zatvori svoja vrata. U međuvremenu, imat ćete priliku pročitati o indie igrama koje sam probao i koje mišljenje imam o njima.