Novogodišnje želje

Sretna nova godina. Već smo nekoliko dana u njoj, a zapravo je sve isto kao i prije. Samo je broj kojim označavamo koliko smo se puta okrenuli oko Sunca za jedan veći. Istovremeno je gledamo kao neki novi početak. Želimo biti bolji, donosimo rezolucije koje ćemo probati ispuniti u idućih 365 dana. Pa sam tako i ja odlučio donijeti svoje želje . Ne one privatne, od toga sam odavno odustao, nego vezane za industriju koja nam je toliko draga – video igre. Pa kada već idem s klišeom, treba potpuno ići tim putem.

Sjajne igre

Mislim da je ovo prilično jasno svima. Želimo dobre igre, one koje će nas oduševiti kada ih zaigramo, koji će nam se urezati u pamćenje i za nadolazeće godine. 2022. godina je imala svoje kvalitete, ali je neko opće mišljenje kako je jedna od slabijih godina u zadnje vrijeme. Gdje je bilo dobrih naslova, premda premalo onih koji su zbilja oduševili, koji su koketirali sa samim vrhom industrije. Uz neke odgode mnoge oči su  uprte u 2023. godinu. A ima tu zanimljivih naslova – Diablo, Street Fighter, Zelda, Final Fantasy, Star Wars… To je od onih koje znamo, uz vječno nadanje kako će nešto što imamo na radaru, premda ne sa visokim očekivanjima, kompletno oduševiti. Ili da će biti neki indie dragulj koji će doći kao grom iz vedra neba. Prolazeći kroz popis stvari za koje znamo da dolaze nekako postoji razmišljanje kako će ova godina biti bolja po pitanju novih izlazaka.

Manje pohlepe

Eto nas na veoma popularnoj temi koja uključuje novce. Moja velika želja za ovu, a i iduće, godine je smanjenje pohlepe u industriji. Zapravo može i u cijelom svijetu. Ja nisam jedan od onih koji su protivnici toga da studio treba zaraditi, baš naprotiv, mislim da nitko ne bi trebao raditi za kikiriki i da bi mu trebao biti cilj isplativ proizvod. Nisam niti protiv naplaćivanja mikrotransakcija, season passova ili čega sve već ne. Moj problem nastaje kada se prelazi granica dobro ukusa i pokušava se napraviti sve kako bi se iz igrača izvukao svaki cent. Moj najveći protivnik je ta pohlepa, taj sistem konstantnog rasta koje kompanije imaju kao cilj. Što ništa od tog rasta neće učiniti igru boljom, što ti novci neće završiti u novčanicima onih koji svakog dana rade na toj igri, nego onima na vrhu piramide, kojima odavno ne trebaju dodatni novci.

Neću vam propovijedati što trebate, a što ne trebate naučiti. Neću pozivati neku kompaniju zlom, iako mnoge opako koketiraju s time. Neću vam niti zabraniti da potrošite nekoliko plaća kako bi platili potpuno pokvareno i amoralno napravljenu mobilnu igru. Vaši su novce, imate pravo raditi s njima što hoćete. Ali ću vas pozvati da razmislite, gdje je ta granica gdje ste spremni stati te zašto se ne bi borili zajedno s onima kod kojih je ta granica prekoračena. Budite sigurni, neće stati, bit će i vaša. Zato što tako biznis funkcionira i ako ga ne zaustavimo imat ćemo Cyberpunk scenarij velikih korporacija. Nije da smo već daleko od toga. Mi možemo biti glas i glasati novčanikom, dok oni u industriji mogu napokon shvatiti da su sindikati jedini način na koji se mogu boriti protiv toga. Jer na kraju krajeva, i oni su izrabljivani od strane industrije.

Kitovi i Diablo Immmortal su pokazatelj igre gdje je novac jedan gameplayu

Manje toksičnost

Dosta mi je toksičnosti u video igrama i cijeloj industriji. Bilo da govorimo o igrama kao što su League of Legends ili Dota 2, gdje će igrači šiziti na sve osim sebe. Ili govorimo o tome da igrači jedna čekaju posvađati se oko nečega i dočekati stvari na nož. Dal je zbilja potrebno biti vojnik u ratu konzola? Dal je potrebno da zdušno branite brand čiji proizvod imate? Samo zato kako bi dokazali superiornost ‘svog branda’, kojeg za vas nije briga dalje od toga da ga kupite i budete dio ekosistema gdje ćete dalje trošiti svoje novce. Zašto je važno tko je bolji? Nije li dovoljno samo uživati u igranju?

Možemo li se odmaknuti od toga da se igru prozivamo smećem prije nego je uopće izašla? Možemo li prihvatiti da igre mogu biti zabavne bez da budu 10/10 igre? Gdje je naprosto nemoguće da sve igre zadovolje tako visoko postavljene standarde? Možemo se maknuti od steam recenzija koje daju negativnu ocjenu nakon manje od sat vremena igranja. Ili onih recenzija koje imaju nekoliko stotina sati te je na isti način gledaju. Dok ovi drugi znaju biti konstruktivni, niste li dobili prilično dovoljno zabave kada ste toliko dugo proveli u igri? Očigledno ima nešto u njoj što vrijedi, zbog čega se i nakon te negativne recenzije vraćate po još.

Ajmo se odmaknuti od FOMO efekta. Ne trebamo uvijek biti u žiži zbivanja. Ta igra će biti tu i par mjeseci kasnije, uz prilično dobru šansu da će biti bolja kada razvojni tim popravi greške. Ili kada doda DLCove pa možete nabaviti kompletno izdanje. Nećete ništa izgubiti ako ne budete shvatili neki meme na društvenoj mreži. Da, svi pričaju o njoj. No koliko dugo? Par dana i onda padne u zaborav. Ne trebamo biti tko površno društvo.

Za kraj, stalno pozivanje ljudi koje rade na igri. Dosta mi je toga i tome treba stati na kraju. Zato što mnogi itekako lako zaborave da se radi o ljudima od krvi i mesa. Koji rade svoj posao kako bi vama pružili zabavu, dok vaše reakcije rade upravo suprotno. Svaka pljuvanje, vrijeđanje, ili ona suluda krajnost priželjkivanja nekome bolesti ili smrti čini da to radno mjesto više nije jedno gdje se osoba osjeća ugodno. Gdje mu je teško misliti na vašu zabavu, kada dio ljudi, za čiju zabavu on radi, čini sve kako njemu ne bi bilo zabavno na poslu.

‘Ajmo radije davati podršku, ajmo radije željeti da projekti uspiju. To ne znači da ih ne treba kritizirati ili prozvati kada je neka praksa bez morala u pitanju. Treba. I te kako treba. Samo idemo razlikovati argumentiranu kritiku i uvrede. Jedno pomaže, daje konkretne razloge zašto nešto je ili nije. Drugo je samo nečije ispucavanje frustracija zbog kojeg će se nečija argumentirana kritika izgubiti u gomili. Sve zato što su u glavi postavljene neke granice naših očekivanja.

Idemo biti bolji i uživati u 2023. godini.

Odgovori

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Skok na vrh