Prije desetak godina bili smo svjedoci perioda kada su mnogi super junaci dobili svoje igre, najčešće kao popratni sadržaj filma. Uz nedostatak vremena za razvoj, to su bile igre loše kvalitete. Sve dok se nije pojavio Batman Arkham serijal. On je pokazao kako se može, no čak ni tada nije bilo dodatnih izleta u taj žanr. Sve do sada, kada je Spider-Man odlučio krenuti tim putem. Hoće li dosegnuti visine ili će se zapetljati u vlastitu mrežu?
“Sljedeći put kada vidite paukovu mrežu, molim vas stanite i pogledajte malo bolje. Vidjet ćete jedan od materijala s najboljim performansama poznat čovjeku.” – Cheryl Hayashi
Sony kao izdavač odlučio se za Insomniac Games, studio s kojim su u prošlosti surađivali, kako bi dostavili maskiranog junaka u obliku video igre. Konačno iskustvo se lako može secirati u nekoliko segmenta koji u konačnici čine igru – par od njih je zaista sjajno, dok postoje neke stvari koje su mogle biti bolje. Zato mi je drago kazati kako je upravo priča jedna od sjajnih stvari. Prije samog izlaska igre nisam očekivao puno od priče, možda djelomično radi toga što ne poznajem baš svijet Spider-Mana. Te je u startu sve izgledalo kao jedna prosječna priča koja će se vrlo brzo zaboraviti. No kako je vrijeme odmicalo tako je priča rasla, postajala sve bolja i bolja. A na samom kraju je došla do kategorije maestralnog.
Cijela priča je jedno veliko putovanje u kojem jednaku ulogu imaju Spider-Man i Peter Parker. Da, znam, ista su osoba. No način na koji su to ispričali je sjajan, s jedne strane borac protiv kriminala, koji pomaže policiji štititi New York. Dok je s druge strane Peter, momak sa svakodnevnim problemima, uključujući i one ljubavne s Mary Jane. Taj odnos je savršeno ispričan, ponajprije zbog sjajne izvedbe glumaca, ali i zbog situacija u kojima se nalaze. Igra je vrhunski pisana, a ovo je jedan od oglednih primjera. Ništa lošiji nije niti onaj oko mentorstva, kada gledamo kako Peter iz uloge učenika postoje mentor u jednom kompletno novom odnosu. A uz sve to tu je i plejada negativaca i poznatih likova koja upotpunjuje iskustvo. Ukupno gledano, Spider-Man je jedna od najbolje napisanih igri ove ove godine.
Još jedan dio koji je sjajan je kretanje kroz grad. Skakanje po zgradama, primanjem mrežama za iste, trčanje po njihovim zidovima, slobodni pad kako bi se dobila brzina, sve ovo je napravljeno fantastično. Osjećaj je naprosto fenomenalan, pogotovo kada se malo priviknete na kontrole, što će biti unutar prvog sata igre. Napravljeno je jednostavno za naučiti, a kada se malo priviknete, prolazit ćete kroz uske prolaze, katapultirati se od zgrada, skoro pa dodirivati cestu, imati osjećaj brzine. Sve to je prilično važno za Spider-Mana kao lika, pošto grad postaje njegovo igralište, te sa par poteza možete u preći veliku udaljenost. Dodajte na to elegantne animacije prilikom skokova i imate odgovor na jedno od najvažnijih pitanja koje se spominjalo prije izlaska igre – kakvo će biti kretanje po gradu. Kada već govorim o animacijama kretanja, pohvale za onoga tko je radio njegovo kretanje u uskim prostorima, kada se kreće baš kao pauk.
Grad je prekrasno napravljen, možete naći mnoge znamenitosti, što prave, što one fikcionalne iz Spider-Man svemira. U početku su mi svi ti visoki neboderi izgledali isto, no vrlo brzo sam se privikao pa sam se i po nekima od njih mogao orijentirati kroz grad. Sam grad u nekim trenutcima ima zvjezdani status, no u drugima je tu malo manjkovit. Ponajprije mislim na open-world aspekt igre. Kako budete napradovali kroz igru tako će vam se otključavati dodatne aktivnosti. I dok ih ima vrlo zabavnih, ostaje dojam kako je cijeli ovaj grad mogao dobiti malo više. Recimo, možete naići na kriminalce koji su upravo u tom trenutku krenuli u neku aktivnost te ih spriječiti, ali nećete samim lunjanjem kroz grad naći na nekoga kome treba pomoć na mjestu gdje to niste očekivali. Sporednih misija nema baš puno, i nisu baš pretjerano pamtljive, tako da je tu igra mačice zakazala. Veliki dio aktivnosti se svodi na prebijanje valova neprijatelja, bilo na nasumičnoj ili fiksnoj lokaciji.
Nema potrebe previše se brinuti o svim tim neprijateljima, pošto je borba najslabiji dio igre. Igra na startu nudi tri težine igranja, ja sam uzeo srednju, no ako želite bilo kakav izazov, vjerojatno ćete morati ići stepenicu više. Borbe sam prilično lako kontrolirao, a tek su malo više dubine dobile u zadnjoj trećini igre, kada su se pojavili protivnici protiv kojih treba zrnce taktike. Borbe nisu niti pretjerano dugačke, pošto u svom arsenalu imate malo more zanimljivih stvari, pogotovo spravica. Insomniac je poznat po tome, tako da je jako dobar osjećaj baciti bombu koja mrežom pogodi sve one oko mete. Ili postaviti mrežu minu koja ulovi onoga tko se približi. Najbolji dio borbe svodi se na pokušaje novih kombinacija sa svim tim spravicama. Osim toga, tu su i posebne sposobnosti koje dobivate otključavanjem novih odijela. Sve sposobnosti koje su bile moj izbor dobit ćete vrlo rano u igri, te nećete baš imati potrebu koristiti ništa drugo, osim probati. Sposobnost dobijete kada kreirate novo odijelo, no dobar je stvar što nakon toga to nije više vezano jedno za drugo. Odijela, kojih ima preko dvadeset, su u konačnici samo kozmetika.
Tijekom nešto više od dvadesetak sati koliko sam proveo uz igru poginuo sam svega nekoliko puta, od čega je samo jednom bilo u boss borbama. Negativci se stalno spominju, no nećete ih sresti svako malo. Tako da su borbe protiv njih prilično rijetke te se svode na prepoznavanje uzorka. Kada prepoznate što morate napraviti, na konju ste. Tako da niti te borbe nisu izazovne, dok je neosporno kako neke od njih dobro izgledaju. Fluidnost borbe je odlična, kako one na zemlji, tako i one u zraku. A ako ste jedan od onih koji vole manje konfrontacije prsa o prsa, stealth je također opcija. Koji će u nekim trenutcima biti mandatoran, većinom onda kada igrate iz neke druge perspektive. Ipak, kao Spider-Man ćete imati prilično dobre opcije kada je stealth u pitanju, pošto vrlo brzo možete promijeniti poziciju, bez puno sporog šuljanja.
Vizualni aspekt igre je jako dobro odrađen, glad izgleda jednako dobro danju kada stakla nebodera obasjaju sunčeve zrake, kao i noću kada se iza istih tih stakala upale svijetla stanova. Udaljenost se odlično vidi, lako je prepoznati lokacije u gradu. Jedini trenutak kada je grafika bila ispod razine je prilikom pojedinih sporednih misija, kada su ljudi koje sam u njima sreo izgledali osjetno lošije od glavne glumačke postaje kojima se mogu izbrojati bore na licu koliko su dobro napravljeni. Kompletna glumačka postava je odradila dobar posao, a bio sam sretan kada god bi se oglasio John Jonah Jameson s prozivanjem Spider-Mana. To s jedne strane, s druge strane britak humor Spider-Mana. Soundtrack je na razini, jedino sam na početku igre uočio ponavljanje jedne te iste teme, svaki puta kada bi odradio aktivnost.
Spider-Man je igra koje je pokazala kako se može napraviti sjajna igra po super junaku ako se u to uloži puno ljubavi. Insomniac je to napravio, no u nekim poljima je ostao kratak. Ipak, niti u jednom trenutku nisam imao dojam kako se dosađujem, vrijeme uz igru mi je proletjelo i cijelo vrijeme sam se zabavljao. Osjećaj je kako su djelomično igrali na sigurno, pogotovo po pitanju open-world strukture. No čak i uz to, igra zaslužuje svaku pohvalu. Po završetku samo ostao samo s jednim razmišljanjem, ako su sada napravili ovako dobru i zabavnu igru, što će tek biti kada dobiju malo slobodnije ruke i priliku za nastavak?
