Imati horor u opisu igre za mene znači dva puta razmisliti prije nego što je krenem igrati. Nisam ljubitelj horora, nije mi jasna pomalo mazohistička želja za strahom, nemam potrebu simulirano iskusiti taj negativni osjećaj. Pa ipak sam uzeo Until Dawn u svoje ruke, nesiguran hoću li požaliti zbog toga.
Kao i kod leptira, nedaća je potrebna kako bi izgradila karakter u ljudima.
-Joseph B. Wirthlin
Until Dawn me nije privukao svojim horor elementima, niti me je privuklo ime studija pošto Supermassive Games do sada nije imao projekt ovakve magnitude, nego idejom o tome da svojim odlukama mogu spasiti ili pobiti svih osam likova igre. Prije nego nastavim dalje kazat ću vam kako sam ih spasio petero, da je dvoje poginulo pred sam kraj zbog nevjerojatne gluposti skrivene u obliku mehanike igre, no na to ću doći kasnije.
Radnja igre je smještena na snijegom okovanu planinu, u velikoj zabačenoj vili na imanju obitelji Washington. Prvi puta kada dođemo tamo dogodit će se velika tragedija, koja je postala jednako velika misterija – dvije sestre blizanke su nestale. Godinu dana kasnije, njihov brat (čija je obitelj u vlasništvu imanja) poziva sve one koji su prvi puta bili tamo kako bi mu se pridružili i sačuvali uspomenu na njegove sestre u prvom godišnjem okupljanju. Svi su se odazvali, svako sa svojim demonima na koje je itekako utjecala ta tragična situacija.
I kako to obično biva, tenzije među grupom tinejdžera će rasti, a to će otvarati veliki prostor misteriji da uđe u njihove živote i smrtno ih ugrozi. Neću ulaziti u detalje priče kako vam je ne bi pokvario, mogu vam reći kako ne trebate očekivati Oscara dostojan scenarij, nego priču koje se drži vrlo koherentno tako bi bila sjajan kostur za razvoj radnje preko odgovora. Vidio sam kako neki kažu kako se može naći pokoji omaž na horor filmove, tu moram vjerovati na riječ pošto o istima ne znam gotovo ništa.
Atmosfera je ključna stavka igre i pogođena je zaista sjajno. Uz igru kuteva kamere, nedostatka prirodnog svijetla, limitiranog dosega i raspona ručnih baterija, izmjena tišine te jezivih zvukova, tjeskoba ima otvoren ulaz u naše moždane stanice. Dodajte na to još pokoji jump scare i mogli bi se pošteno isprepadati. Ja jesam, par puta su me zbilja pošteno preplašili, taman kada mi je koncentracija bila potpuno usredotočena na neku drugu stvar, a jednom sam čak morao privremeno prekinuti igranje kako bih došao sebi. Ljubiteljima horora to bi moglo biti premalo, ostalima bi omjer mogao biti taman. Jedina promašena stvar u toj atmosferi su mistični elementi priče koji mi nikako nisu zaživjeli.
Likovi su glavna stavke same igre. Osam glumaca sjajno je okarakterizirano, premda je skupina pomalo stereotipna. Do nekih će vam biti stalo zbog njihovih vrlina, dok bi vam drugi mogli biti potpuno antipatični – mislim kako je to bila planska odluka za Until Dawn. Ono na što se igra svodi je leptirov učinak u kojem čak i najmanja akcija na početku može znatno promijeniti stvari na samom kraju. Recimo: Mike je u jednom trenutku nastradao, zamka za medvjede pričepila mu je prste, a nešto nepoznato mu se približava. On sada može iskoristiti mačetu kako bi otvorio zamku te pri tome ostati bez važnog oružja, ili žrtvovati svoje prste kako bi imao oružje kada mu zatreba pred smrtnom opasnosti. Teško je znati pravi odgovor pošto mu možda u budućnosti zatrebaju prsti za neku preciznost, a ne mačeta. Baš kao što je teško znati koja je odluka važna, a koja ne. Ovisno o odabiru postavit će se druga situacija, pa i ona nakon nje.
Sve te odluke itekako imaju utjecaja, različit odgovor dovest će do potpuno različite scene i razvoja događaja, što stavlja naglasak na više od jednog igranja, barem kako bi vidjeli koje su sve narativne ideje imali u planu. Na žalost, to je praktički sve od mehanike što igra ima, ide do te mjere da bih je mogao nazvati visokobudžetnom grafičkom novelom. Pardon, ima i QTE. Cijelu igru samo sam šetao prostranstvima, stiskao R2 kada bih našao predmet kako bih ga podigao i pogledao, koristio desni analogni za odabrati jednu od dvije opcije, ili u boljem slučaju izabrati u što pucati, te preživljavao QTE momente. Ovo potonje je bilo prilično iritantno, premda u ovoj igri dobro funkcionira. Krivo stisnuta tipka i jedan od likova može potpuno glupo poginuti, što zapravo odražava činjenicu kako se u stresnim situacijama greške događaju. Najgore su ipak situacije kada morate mirno držati kontroler, što zbog jako čudne detekcije praktički traži od vas da sjediti dok igrate. Upravo zbog toga sam izgubio dva lika, premda sam kontroler držao čvrsto i nepomično, s rukama naslonjenim na stol kako bi sve zaista bilo mirno – no detektirao je nepostojeći pomak i više nisam ništa mogao napraviti. Sve odluke su trajne, nema loadanja.
Nije to jedina zamjerka koju imam na Until Dawn. Za igru koja ima toliko puno kretanja, animacija kretanja, kao i brzina istog, je mogla biti osjetno bolja. Sviđali su mi se vrlo različiti kutevi kamera, no nekada su baš oni smetali vidnom polju i dodatno otežavali kretanje. Niti upravljanje svjetiljkom nije bilo najbolje sređeno, tu i tamo nisam uspijevao usmjeriti je tamo gdje želim. Sve to je moglo biti puno bolje. Srećom, sjajna grafika je to sve nadoknadila. Sviđa mi se izgled svijeta u kojem sam se nalazio, a bilo je prilično lijepo vidjeti kako likovi dobivaju sve više masnica na svojim tijelima kako noć prolazi. Kad kažem noć, to je otprilike i trajanje igre – negdje između osam i deset sati.
Until Dawn je daleko od savršene igre, ima svoje mane, ali ima i sjajan pogonski motor koji me je tjerao naprijed i mamio me kako bih vidio što će biti dalje. Možete igrati kao ludi manijak koji sve želi pobiti, a možete se prikloniti tinejdžerima i zajedno s njima preživjeti noć. Ta odluka nije u igri, ona je u vašoj glavi na što će vam indirektno ukazati i misteriozni psihijatar koji se pojavljuje nakon svakog poglavlja. Stavite sve na vagu i imat ćete puno više pozitivnih stvari, što je dovoljan razlog da svakome preporučim igru koja je bez sumnje postavila nove standardne među interaktivnim dramama.
