Knjiga pa film, a u zadnje vrijeme sve više gledamo taj format i u video igrama – Battle royal.
Krenimo od početaka. U travnju 1999. godine Koushun Takami izdao je knjigu Battle Royal u kojoj srednjoškolci sudjeluju u borbi do zadnjeg preživjelog kojeg organizira japanska vlada (samo pod drugačijim imenom). Kontroverzna bez imalo sumnje, no bila je i dvije godine ranije, kada je u obliku novele bila na natječaju za Japansku horor fikciju. I dok su svi kazali kako je to najbolji rad među pristiglima, nagradu nije dobio zbog toga što je bila prokleto kontroverzna. Sve to polako ju je stavilo na put prema kultnom klasiku, kojeg je istoimeni film izašao godinu dana kasnije, zacementirao.
Film kojeg je potpisao Kinji Fukasaku bio je ujedno zadnji kojeg je snimio, prije nego što je tri godine kasnije umro. I baš kao knjiga, film je bio kontroverzan i popularan u isto vrijeme. I to ne samo u granicama Japana. Film je bio medij s kojim sam se ja upoznao s ovim formatom (iako je i knjiga na ‘to read’ listi), no serijal ‘Igre gladi‘ su jedne od onih koji su pomogle da ovaj žanr dobije planetarnu popularnost. Razlika je bila dan i noć. Originalni Battle Royal je surov distopijski svijet koji pokazuje svu svoju okrutnost, Igre gladi su pak napisane tako da budu za tinejdžere, bez tog šoka i kontroverze. Zabava na prvom mjestu. I tu kreće priča sa video igrama, koje su prepoznale taj zabavan aspekt, ali istovremeno dodali tu napetost ulaska u ulogu sudionika. Ubij ili budi ubijen.
Prvo je krenulo kao modovi u igrama kao Arma 2 i Day Z, kasnije je došlo do tranzicije uz H1Z1 do potpunih igri, a kulminacija toga je PlayerUnknown’s Battlegrounds koji je došao kao ogromna senzacija. Išao bih tako daleko da bih već sada usporedio s onime što je Minecraft napravio šest godina ranije. U kratkom vremenu dosegnulo se milijun prodanih primjeraka, nije se dugo čekalo niti na deset, a Steam Spy kaže kako je brojka sada već na 16 milijuna (13 milijuna je zadnja službena brojka koju je sam studio potvrdio). Možda impresivniji podatak je onaj o broju igrača koji je istovremeno u igri na Steamu, liste na kojima je prvi vrhu zadnjih godina manje-više stalno Dota 2. Koja je i držala rekord od 1,29 milijuna korisnika istovremeno u igri postavljen u ožujku 2016. godine. PUBG je prije par dana taj rekord pošteno oborio premašivši dva milijuna igrača istovremeno. Zato ne čudi što je Microsoft odlučio potpisati PUBG na limitiranu ekskluzivnost na konzolama, a prema nekim informacijama žele da to postane trajna ekskluzivnost.
Fortnite je isto krenuo tim putem, na sveopće nezadovoljstvo PUBG tima koji je čak razmišljao o tužbi (???) zbog istog formata. U dva tjedna su u svom free-to-play modelu skupili 10 milijuna igrača – nešto što je za igru učinilo više nego sav marketing prije toga. Pokazuje se kako je Battle royal mod onaj kojeg ljudi trenutno žele igrati. Video igre su u ciklusima, svako malo je nešto novo popularno, u ovom trenutku je to battle royal, a kada je nešto popularno, svi žele skočiti na taj brod. To znači da ćemo u idućih par mjeseci, vrlo vjerojatno i godina, vidjeti nekoliko igri koje će biti napravljene po tom principu. Lako moguće kako će i neki veliki izdavač probati uložiti u to, kao što su pojedini probali uložiti u MOBA žanr i kao što zadnjih godina svi pokušavaju imati svoj esport. A zapravo to je samo last man standing samo s puno više igrača.
In two weeks since we’ve launched, over 10 million of you have played Battle Royale. We can’t say thank you enough. https://t.co/v39jBGe9qd pic.twitter.com/pkC7fhdl4K
— Fortnite (@FortniteGame) October 11, 2017
Kako nitko ranije nije primijetio kako ima prostora za takav tip igre? Unreal Tournamnet je imao last man standing mod, no broj igrača itekako igra ulogu. Puno je zanimljivije igrati taj mod sa stotinu igrača nego sam osam. Dio razloga je u tehnologiji, danas programeri mogu napraviti stvari koje ranije nisu mogli. Od broja igrača, pa do net koda kako bi taj broj igrača mogao istovremeno igrati bez problema, pa da velikih mapa podobnih za taj mod. I to je ono što čini battle royal zabavnim. Puno ljudi, puno opasnosti. Lako je nastradati, teško je opstati pogotovo kada se mapa krene smanjivati ili kada pojedine zone postanu opasne. Biti zadnji preživjeli pokazuje umijeće, lukavost, taktiku, čelične živce usprkos adrenalinu, a nekada i samu sreću. Biti preživjeli znači pobjedu, znači napraviti nešto što nitko drugi nije uspio, i to bez onoga što knjigu s početka priče čini kultnom. Bez opasnosti od gubitka vlastitog života. Zato i poraženima nije problem pokrenuti novu partiju, naći način kako biti bolji nego zadnji puta, učiti na greškama. Sve dok se jednom ne osjeti slast toliko priželjkivane pobjede.
A nakon nje, krenuti ponovo ili prestati? Pisac knjige se odlučio za ovo drugo, od tada pa do danas, u skoro 20 godina, nije napisao niti jednu drugu knjigu…
