Stigao novi odgovor naših zastupnika iz EU parlamenta na Stop Killing Games inicijativu

Dodatne informacije (13. svibanj): Skoro smo stilgi do pola pošto nam je Stephen Nikola Bartulica iz stranke DOMiNO. Uz napomenu kako je i ovdje jasno napomenuti kako poruka dolazi od ureda zastupnika.

Dodatne informacije (12. svibanj): Stigosmo do odgovora broj četiri. Ovog puta je to iz HDZ redova – Karlo Ressler. Uz jednu veliku napomenu – ovdje je jasno kako odgovor nije bio njegov nego njegovog ureda. Njegov odgovor na kraju teksta.

Dodatne informacije (8. svibanj): Stigao je još jedan odgovor. Europarlamentarac Tonino Picula iz redova SPD-a poslao nam je svoj odgovor kojeg možete vidjeti ispo. Kao i svaki puta do sada, prenosim u cijelosti.

Dodatne informacije (6. svibanj): Na email adresu je stigao drugi odgovor iz EU parlamenta. Gordan Bosanac, zastupnik stranke Možemo! poslao nam je svoj odgovor. Na dnu je prenosimo u cijelosti. Bit će poredane onako kako dođu.

Originalna vijest (30. travanj): Prije dva tjedna pisao sam o tome kako je Stop Killing Games inicijativa stigla u parlament Europske unije. U tom tekstu sam kazao kako sam poslao upit o mišljenju na email adresu svih 12 naših zastupnika. I moram priznati kako sam izgubio nadu kako ću dobiti odgovor, barem prije nego što u ponedjeljak ponovo pošaljem upit. Taj upit ću zaista poslati u ponedjeljak, ali na jednu adresu manje.

SDP-ov Marko Vešligaj je tako postao prvi koji je odgovorio na postavljeno pitanje, a njegov odgovor prenosim u cijelosti. Nadam se kako ću u ovaj tekst moći dodati još odgovora. To jest kako će još zastupnika pokazati interes za temu. Evo njegovog odgovora:

Podržavam inicijativu Stop Killing Games, odnosno europsku građansku inicijativu Stop Destroying Videogames, jer otvara važno pitanje prava potrošača u digitalnom dobu. Kada građanin kupi digitalni proizvod, osobito videoigru, ne bi smio preko noći ostati bez funkcionalnog proizvoda samo zato što je izdavač odlučio ugasiti podršku ili servere. Ovo nije samo pitanje gejminga, nego šire pitanje vlasništva, transparentnosti, prava potrošača i očuvanja digitalne kulture. Naravno, pritom treba voditi računa i o intelektualnom vlasništvu, sigurnosti i realnim tehničkim mogućnostima, ali osnovno načelo mora biti jasno: potrošač mora znati što kupuje i pod kojim uvjetima taj proizvod može prestati biti dostupan.

Drago mi je da je inicijativa došla do ove razine europske rasprave. Nakon javnog saslušanja u Europskom parlamentu, koje je održano 16. travnja pred odborima IMCO, JURI i PETI, očekujemo i plenarnu raspravu na tu temu u svibnju u Strasbourgu.

Pratit ću daljnji tijek rasprave i podržati rješenja koja jačaju prava potrošača, transparentnost digitalnog tržišta i pošten odnos prema korisnicima.

Digitalna ekonomija mora biti inovativna, ali i pravedna. To je minimum koji građani s pravom očekuju.

Gordan Bosanac:

“Stop destroying videogames” inicijativu pratim, na poziv građana, još od pretprošle godine dok je bila u fazi prikupljanja potpisa. Odmah moram reći da ju podržavam i da se nadam da će ju i Europski parlament podržati na plenarnoj sjednici jer 1.3 milijuna europskih potpisa, od čega gotovo 15 tisuća hrvatskih građana – obvezuje nas zastupnike da slušamo i djelujemo.

Ideja da nakon pet godina nakladnik ugasi server za videoigru kako bi korisnicima onemogućio igranje je po mom mišljenju čisti primjer “planned obsolescencea” odnosno nepravedne poslovne prakse da se tehnnološki proizvodi plasiraju na tržište s jasnom idejom roka trajanja, odnosno namjernim skraćivanjem njegovog životnog vijeka, a kako bi se nakon isteka potrošači vratili na tržište po istu ili sličnu zamjensku verziju proizvoda. Nedavno je na snagu stupila Direktiva 2024/825 koja postavlja prve korake u borbi EU institucija protiv te prakse pa će uskoro tehnološke kompanije morati naznačiti ako “software update” našeg mobitela skraćuje (i za koliko) njegovo zdravlje baterije, odnosno priložiti detaljne upute kako popraviti uređaj.

Ista pravila malo je teže primjeniti na videoigre s obzirom na to da se ne radi o kupnji hardwarea, već softwarea, ali pravilo je isto – kupac očekuje da ima neograničen pristup usluzi kao što je to bilo desetljećima prije, na konzolama svih generacija. Bez obzira na to što je videoigra sa svojim grafikama, zvukom, gameplayjem i dalje intelektualno vlasništvo njezinog nakladnika, ako oni baš žele održati model gašenja, onda to moraju jasno i vidljivo komunicirati potrošačima prije kupnje – “ne kupujete videoigru, već pravo igranja na 5 godina”.

Tonino Picula:

Inicijativa koja Vas zanima nije u nadleznosti parlamentarnih odbora Europskog parlamenta u kojima sudjelujem (vanjski poslovi te sigurnost i obrana).

Iz tog razloga nemam sve informacije vezane uz tu inicijativu, ali smatram da je inicijativa bitna u smislu zastite potrosaca i tu su prezentirani argumenti koji su validni, jer nije u redu da potrosac izgubi mogucnost koristenja videoigre nakon nekog vremena.

Svakako i broj potpisa nasih gradana inicijativi, kojih je preko 14 000, nije zanemariv I to treba uvaziti.

Pratiti cu komunikaciju Komisije koja se ocekuje sljedeci mjesec, za koju se nadam da ce biti u interesu nasih gradana tj. korisnika.

Karlo Ressler:

Hvala Vam na poslanom upitu. Europska građanska inicijativa “Stop Destroying Videogames” prikupila je gotovo 1,3 milijuna potpisa, što vidim kao snažan signal da je ovo pitanje od stvarnog značaja za igrače, ali i sve europske građane koji kupuju digitalne proizvode.

Kada potrošač plati za digitalni proizvod, ima pravo očekivati da će taj proizvod funkcionirati. Pravo potrošača ne smije ovisiti isključivo o poslovnoj odluci tvrtke koja može, bez najave i bez naknade, učiniti kupljeni proizvod neupotrebljivim. Dok industrija predstavlja legitimne brige po pitanju tehničkih i pravnih izazova oko intelektualnog vlasništva te neograničenog održavanja servera, vjerujem da potrošač ne smije ostati bez ikakvog načina da koristi kupljeni proizvod, ako za to postoji tehnički izvedivo rješenje.

Zastupnik Ressler upoznat je s ovim pitanjem i prati tijek postupka. Europska komisija je sada dužna dati odgovor do kraja srpnja ove godine o potencijalnim zakonodavnim rješenjima, na što će se Europski parlament također očitovati.

Stephen Nikola Bartulica:

Stop killing games inicijativa
Kao zastupnik u Europskom parlamentu kojemu je stalo do sloboda i prava svakog građanina, podržavam inicijativu Stop Destroying Videogames u njezinu temeljnom cilju, a to je zahtjev da potrošači imaju pravo na ono što su kupili.
Kada netko plati za videoigru, bilo punu cijenu ili kroz mikrotransakcije, neprihvatljivo je da izdavač godinama kasnije daljinski učini tu igru potpuno neigrivom bez ikakve alternative.
To nije pravedno prema milijunima igrača koji su uložili svoj novac.
Videoigre su dio kulturnog nasljeđa 21. stoljeća i zaslužuju sličan tretman kao film ili glazba.
Istodobno, svaka regulacija mora biti razborita i proporcionalna.
Ne smije ugušiti kreativnost, inovacije niti oslabiti jednu od najdinamičnijih industrija u Europi.
Cilj ne može biti kažnjavanje tržišta, nego uspostava pravednih pravila koja štite i potrošača i proizvođača.

Primjerice, obveza planiranja završne faze proizvoda već u fazi razvoja – tzv. End-of-Life design – razumna je i potrebna, i možda je nedostatak inicijative da o ovoj obvezi ne govori izravno (iako se podrazumijeva da je to najjednostavniji i najjeftiniji način ostvarivanja cilja inicijative). Veliki izdavači poput EA, Ubisoft, Activision ili Tencent imaju kapacitete da unaprijed predvide mogućnosti prijelaza na offline način rada, peer-to-peer sustave ili community servere. Ako se to planira na vrijeme, tada troškovi nisu značajni, a potrošači dobivaju sigurnost koju putem ove inicijative traže. To je primjer odgovorne tržišne prakse i razumnog potrošačkog zahtjeva.

Važno je naglasiti da inicijativa ne zahtijeva retroaktivnu obnovu svih postojećih igara niti trajno financiranje zastarjelih naslova, što je jako dobro. Fokus je na sprječavanju potpunog gašenja i osiguravanju razumnog nastavka korištenja. Međutim, kod starijih igara gdje su tehnički izazovi veći, ne može sav teret pasti isključivo na izdavače. Potrebno je razmotriti modele podjele odgovornosti podjednako kroz dobrovoljno sudjelovanje zajednice igrača ili kroz javne fondove (primjerice kroz fond Kreativna Europa) za očuvanje digitalne kulturne baštine.
Posebno je i važno razlikovati velike korporacije od malih, neovisnih studija.
Velike kompanije trebaju snositi veću odgovornost jer su često uvodile modele bez izlazne strategije. S druge strane, indie developeri moraju imati fleksibilnost, ili dulje rokove, ili određene iznimke i eventualnu institucionalnu podršku.
Ne smijemo dopustiti da regulacija uguši male kreativne timove koji su često nositelji inovacija.

Regulaciju, koja se traži, trebaju voditi jasni principi:

• pravedna ravnoteža između prava potrošača i slobode tržišta,
• predvidljivost pravila koja se primjenjuju unaprijed,
• suradnja umjesto kaznenog pristupa te
• realizam u očekivanjima.

Nije svaku igru moguće u potpunosti očuvati, ali cilj mora biti osigurati razumno funkcionalno stanje.
Zato podržavam zaštitu igrača kao potrošača jer je to pitanje temeljne pravde i povjerenja u digitalno tržište. Istodobno, odbacujem pristupe koji bi povećali troškove, smanjili ponudu ili ugrozili razvoj industrije, osobito neovisnih developera. Rješenje mora biti uravnoteženo i nove igre se trebaju razvijati s jasnim planom završetka.
Samo takav pristup dugoročno koristi i igračima i industriji. Jer, moja nada je da se upravo ovakva pitanja definiraju kroz Zakon o digitalnoj pravednosti kojega Komisija priprema i koji još nije u fokusu javnosti, za razliku od Digital Services Act kojega svestrano guraju a koji će omogućiti cenzuru i progon neistomišljenika.