World of Warcraft je simboličnim nazivom Midnight obilježio svoju jedanaestu ekspanziju. Kada tome dodamo baznu igru dolazimo do te brojke dvanaest, brojke koja na satu označava ponoć (ili podne). Da li smo tu ponoć dočekali pospani ili spremni za novu pustolovinu kao da je novogodišnja noć?
Al’ iza ponoći ja bit ću tu – Ella
Originalni plan pisanja ove recenzije mi je bio sastaviti tekst otprilike mjesec dana nakon izlaska igre. Kako je žanrom MMORPG kod recenziranja mi je važno biti oprezan jer postoji period medenog mjeseca koji zbog privremenog uzbuđenja zna maskirati pravu situaciju. Prošlo je malo više od tih mjesec dana jer je Blizzard napravio nešto što do sada nismo imali priliku vidjeti u dvadeset godina povijesti – kontinuirano je dostavljao novi sadržaj iz tjedna u tjedan. Često taj sadržaj nije bio velik obujmom, ali je pratio razvoj priče. Primjer toga su novi raid i dva nova delva koja su došla naknadno.
Glavna ideja iza toga je dati ljudima više razloga ostati dulje uz igru, jer mnogi se vrate dolaskom ekspanzije no nedugo nakon nje odstupe. Sporedna ideja je dati priliku priči disati, gdje se sve ne odvija u vakumu nego imati osjećaj kako i u Azerothu prolazi vrijeme. I dok mislim da su u tome uspjeli ostaju neki veliki upitnici. Najveći od njih je veuzan uz Haranir kao novu rasu. Rasa koja živi ispod zemlje, skrivena od svih ostalih, koja ima stroga pravila o tome da se ne petlja u to što se događa u ostatku svijeta, ima priču u kojoj ne želi dati ni mali ustupak novopridošlicama. Da bi njihova priča završila tako da se odmah pridruže i postanu igriva rasa. Ako si već fragmentirao priču kroz tjedne mogao si i njihovu priču o pridruživanju malo produljiti, iako je jasno kako je to sve ubrzano kako bi ih ljudi mogli igrati.
Po pitanju priče ja sam to podijelio na pet glavnih dijelova – četiri koja se vežu uz svaku zasebnu zonu i onu glavnu priču u kojoj se odlučuje o sudbini svijeta. Dvije zone imaju zaista fantastičnu priču kao i osjećaj u njima. Eversong Woods daje ogroman dojam nostalgije, nekada razrušena zona sada izgleda sjajno i obnovljeno u novom ruhu, dok susjedni trollovi u Zul’Amanu dodaju novu dimenziju sukobima na tim prostorima. Shvaćanje obiju strana, a tu imamo i najbolje nove likove ekspanzije. Harandar i Voidstorm kao zone su mi bile priličan promašaj. Pričom nisu dovoljno dobre, a pate i od problema gdje nemaju osjećaj da su dio svijeta, kao privremena odvojena instanca. Voidstormu u obranu, on i nije.
Kozmička priča koja sve to povezuje mi je u globalu bila prilično dobra. Nekoliko epskih momenata pokazuju kako Blizzard i dalje zna stvoriti iste kada se potrudi. Dok je ostavljeno puno upitnika za ono što dolazi, rekao bih dobrih upitnika na koje želim dobiti odgovor. Nije sve bilo savršeno, recimo Arathor kao razmaženi nepo klinac je zabavan, ali je dojam kako ima veću ulogu nego što bi trebao imati s obzirom na hijerarhiju. Ako nakon kraja priče ne budete htjeli čuti Windrunner prezime neću vas kriviti. Razvoj odnosa među elfovima ima sjajan završetak, ali je dojam kako je i on nekako zbrzan. Kao da fali malo mesa između zbog prebrzog razrješenja svih sukoba koje su do sada imali. Dok je veliki upitnik gdje su sve ostale rase dok se događa potencijalna kataklizma. Ali to je sada seciranje, u globalu – palac gore. Kao i za Xal’atath koja je vjerojatno najbolja negativka od Lich Kinga.
Gameplay je i dalje kralj. Nakon 20 godina znate što možete očekivati. Sve promjene, koliko god velike bile u mehanikama klasa, neće napraviti promjenu po tome što možete očekivati. World of Warcraft je odlučio skresati sve klase i specijalizacije po broju sposobnosti koje imaju. Tu je generalno napravljen dobar posao, ali negdje su možda malo previše skresali. Kako bi dodatno olakšali novim igračima dodali su ‘one button rotation’ gdje vi samo trebate stisnuti na to kako bi lik izveo idući optimalni potez. I dalje daleko od onoga što mogu najbolji igrači napraviti sa svojom klasom, ali za one lošije ovo je nadogradnja.
Najveći problem kojeg gameplay ima je izmišljanje tople vode. Blizzard obožava dostavljati nove gameplay stvari i tu češće fulaju nego pogode. Svaka zona ima svoj tjedni sadržaj i ni jedan ne oduševljava. Stormarion Assault je ideja branjenja pozicije, kao tower defense, no realnost je kako nije zabavna i češće je lag-fest za cijelu zonu bez obzira da li sudjelujete ili ne, dok Abundance spada među najgore stvari koje su dodali. Bezvezno mlaćenje protivnika u špiljama i skupljanje bodova bez svrhe i cilja. Nasuprot toga je nova globalna Hunt mehanika u kojoj lovite protivnika dok istovremeno on lovi vas. Mehanički će trebati napraviti neke sitne prilagodbe, ali ovo je jedna od boljih ideja koje su dodali u igru. Dodatne težine mogu u startu malo frustrirati, ali kada ulovite ritam postaje prilično zabavno.
Dio koji World of Warcraft već dva desetljeća radi najbolje su dungeoni i raidovi. Midnight je došao sa sada već standardnih za početak ekspanzije osam dungeona. Nema se što puno govoriti, svaka zona je dobila dva, vizualno različiti i zanimljivi. Raidovi su ipak došli s malo drugačijom formulom. Preko desetljeća ekspanzija je krenula s više od jednog raida, sa čak tri dok od 2019 godine nismo imali radi koji ima dva ili manje bossa. Ovog puta smo dobili dva. March on Quel’Danas je jedna od tih stvari koja je došla s dva tjedna zakašnjenja, a pokazala se kao vizualno najatraktivniji i mehanikama najzanimljiviji raid. Druga dva su malo podbacila.
Delve kao dodatak igri je dobila dosta kritika od mene početkom prošle ekspanzije. Tada nisu znali što točno žele postići. U zadnje dvije godine su očigledno naučili jer delvovi koji su došli su puno jasnije definirani kao sadržaj za solo igranje i njihova izvedba je napravljena u puno slobodnijem stilu. Svaki od njih ima više priča, a ovog puta te priče ne izgledaju kao varijacija na temu nego imaju puno više slobode u svojem dizajnu. Pokazatelj kako ne treba odustati od dobre ideje, samo naći pravi put. Housing je stvar koja je već našla pravi put, nekako nemam dojam kako je vezana uz ekspanziju jer je došla dva mjeseca prije nje – dodatak koji pun pogodak.
Kada bih morao izabrati jednu stvar kao najbolje što Midnight nudi to je Silvermoon. Blood Elf grad je potpuna zvijezda, njegov vizualni izgled i dojam je fantastičan. Kada na to dodate kako govorimo o gradu koji je u svom originalnom izdanju debitirao početkom 2007. godine, morate ostati impresionirani time što je razvojni tim napravio. Vizualni dojam je na razini, artistički tim ne prestaje raditi sjajne stvari. No moram dodati kako dvije zone koje smatram lošijima i u ovom aspektu spadaju u tu kategoriju. Jednako dobar je i audio aspekt igre, a World Soul Cradle, koju sam vam postavio iznad, je jedna od najboljih skladbi koje je World of Warcraft dodao u svojoj povijesti. Prvi puta kada sam je čuo morao sam prestati igrati kako bih je odslušao.
Midnight nije najbolja ekspanzija koju je World of Warcraft dobio. Čak bih se usudio kazati kako spada u donju polovicu po pitanju same kvalitete. Možda zvuči oštro, ali uz tako bogatu povijest biti u vrhu nije lako. Housing je pun pogodak i on jedini ima osjećaj nečega potpuno novoga, premda ga je teško ne gledati kroz prizmu tvrdoglavosti zbog kojeg ga nije bilo dvadeset godina. Ponoć je prošla, a Midnight se nije poput kočije pretvorio u bundevu. Ima svojih mana, ima ih dosta, ali u konačnici sjajno nadograđuje svijet kojeg su milijuni diljem planeta zavoljeli.
