Nintendo Direct je ponovo odvojen od svega, u svom svijetu

Kazati kako je Nintendo svijet za sebe nije nešto novo. Svi to znamo, a upravo je ovotjedni Direct bio podsjetnik na tu činjenicu. Uspio sam ga odgledati puno kasnije neho sam to htio, ali na kraju ni malo ne žalim. Jer je prilično jasno kako ja nisam baš ciljana publika za ovaj Direct, za neke druge jesam.

Ovo je za one koji su kompletno i potpuno casual igrači, za mene, a i sve ostale koji pratimo video igre, taj Direct je bio prilična dosada. Ne, ne zanima me najava da već nekoliko godina stare igre dolaze na Switch 2. Iako mi je zaista drago što dolaze, na što više platformi se može igrati igra tim bolje. Ali to ne znači kako će me ta najava pretjerano interesirati, pogotovo kada takve najave uzmu solidan dio showa. Devil May Cry 5 je izašao još tamo 2019. godine, koliko je zbilja zanimljiva njegova najava za Nintendovu platformu? Meni nije. Isto ne pomaže što me Kingdom Hearts 4 ne zanima, koji je bio velika third party najava.

Ostatak showa su bile ili manje igre ili ono što Nintendo sam radi. I tu često leži najveća kvaliteta. Neosporno je te kvalitete bilo tu, ali mi se nekako činilo kako niti jedan naslov nije oduševio. The Legend of Zelda: Ocarina of Time bi trebala biti to, no meni nije bila jer pokazali su samo trailer koji je kazao kako dolazi ove godine. Direct koji će o tome govoriti će sigurno biti bolji. Fire Emblem: Fortune’s Weave mi se najviše svidio i kao igra i načinom na koji je pokazan.

Nintendo je takav kakav je. Iako sam gledao kasnije nego sam htio još uvijek postoji zamor svega viđenog u tjednu prije. Da su ga odgodili za još tjedan dana taj efekt bi bio manji, ovako je baš bio efekt kao da dio vremena gledam reprizu onoga što sam već gledao.