Leksikografski zavod Miroslav Krleža definira sport (ili šport kako oni preferiraju) kao: ‘skupni pojam za tjelovježbene aktivnosti u kojima dominira natjecateljski duh; njegovanje tjelesnih svojstava i sposobnosti, njihovo provjeravanje i unaprjeđivanje putem igre, borbe i natjecanja. Šport je raširena i popularna društvena pojava, sastavni dio kulture suvremenoga društva‘.
Tjedan dana nakon što sam napisao i postavio tekst na Tribina.hr, postavio sam ga i na svojoj stranici. Ako volite sport, to je lokacija koja vas zanima.
Neka nam to bude početna točka od koje ćemo krenuti gledati treba li esport smatrati sportom. Uz veliki naglasak na to da je ovo trenutna definicija. Percepcija antičkog sporta se često veže za Grčku te njihove sportove, gdje se najčešće spominju hrvanje i pojedine atletske discipline. Periodu kada je sport često bio dijelom održavanja forme vojnika, individualnog karaktera. Već u Rimu dolazi do tranzicije kada uz ‘kruha i igara’ sport postaje ponajprije zabava za mase, tipa gladijatorstvo i sve drugo vezano uz koloseume. Latinska riječ ‘ludus’ je tada označavala zaigranost i uključivala je skoro sve oblike zabave. Od tada pa do danas sport je doživio mnoge preinake, dobili smo lopte (nogomet, rukomet), rekvizite (tenis, kriket), stolove (stolni tenis, snooker), vozila (biciklizam, oktanski sport). One vezane uz vodu, kao i one vezane uz snijeg. Iz toga se da zaključiti kako percepcija pojma sport nije bila ista tijekom godina, razvijala se i rasla, ovisno o tome što su narodi smatrali prikladnima u tom periodu i području (pošto imam spotrove koji su popularni samo u određenim dijelovima svijeta). Potezanje konopa i bacanje potkova ostalo je u prošlosti, danas se nove generacije okreću virtualnim dvobojima. Da li je to samo po sebi dovoljno za proširenje definicije?
Idemo pogledati što definicija sadržava – ‘tjelovježbene aktivnosti u kojima dominira natjecateljski duh’. Koliko tjelovježbe zapravo esport donosi? Jedno gledanje kaže ‘kako klikanje po mišu i tipkovnici ne može biti sport’ i sasvim je validno kao točka gledanja. Kada gledamo globalno, mnogi igraju samo zbog zabave i ne nazivaju svoju aktivnost sportom (niti rekreativnim sportom). Zato je velika razlika između običnog igranja i esporta. U ovu drugu kategoriju spada onaj elitni postotak u pojedinoj igri koji je do kraja iskoristio drugi dio definicije, koji se često zaboravlja – natjecateljski duh. To je civilizacijska stvar, od kada je svijeta i vijeka ljudi se trude nadmašiti vlastite granice, ili barem biti bolji od susjeda. No koliko tjelovježbe ima u profesionalnih igrača? Oni sjede i tipkaju na isti način, no postoji itekako velika koordinacija između onoga što vide i poteza ruke. Um mora biti bistar kako bi se donijela ispravna reakcija, a ruka spremna da to odradi. Postoje vježbe za ruke, baš kao i ozlijede iste. Dovoljno fizičkog da bude sport? Streličarstvo ili streljaštvo funkcioniraju na sličnom principu. Ne traže toliku fizičku spremu koliko totalno određeni set vještina.
Nastavak definicije kaže – ‘njegovanje tjelesnih svojstava i sposobnosti, njihovo provjeravanje i unaprjeđivanje putem igre, borbe i natjecanja’. Točno određeni set vještina se njeguje, a kada govorimo u unaprjeđivanju vlastite igre tu je stvar prilično jasna. Što više vremena provedete radeći nešto to postajete bolji. Primijetit ćete to i sami ako ste ikada igrali neku kompetitivnu igru dulje vrijeme, na kraju ste bili osjetno bolji nego u startu. Gornja slika pokazuje kako postoji razlika u brzini reakciji ovisna o kvaliteti igrača. Zadnja kategorija, u koju spadaju mnogi elitni igrači, je svega tri tisućinke brža u svojoj reakciji od onih koji su na korak do. Možda vam se čini kao zanemarivo, no od onih u najnižoj ligi su brži svega 39 tisućinki. To pokazuje koliko je teško skinuti samo jednu jedinu tisućinku, a kamo li njih nekoliko. Usporedbe radi Damir Martin je izgubio zlato za svega pet tisućinki.
‘Šport je raširena i popularna društvena pojava, sastavni dio kulture suvremenoga društva’. Ovo je dio gdje esport nema puno argumenata protiv. Video igre su već godinama sastavni dio društva (pop kulture), a o popularnosti esporta govore brojke. Ove godine Intel Extreme Masters Katowice 2017 u dva tjedna posjetilo je 170 tisuća ljudi, dok je brojka onih koji su gledali od doma premašila 46 milijuna unikatnih gledatelja. I to sve uz 35% rasta u odnosu na godinu prije. Do ovog trenutka to je najgledaniji događaj u povijesti esporta, premda možda neće biti još dugo, čeka se da Riot Games objavi službene brojke za svoj ovogodišnji World turnir, po nekim (optimističnim) najavama ta brojka bi mogla biti i oko 60 milijuna unikatnih gledatelja. Izdanje iz 2016. godine skupilo je 43 milijuna. To je još daleko od brojki koje postiže nogomet, ali prelazi neke jake igrače.
Vidjeli smo kako se najviše koplja lomi oko fizičkog aspekta, te da li je umni dio nadoknađuje to kako bi se esport moglo nazvati sportom. Najbolja lokacija gdje se može potražiti odgovor na to je 8×8 crno bijela ploča. Dobrodošli u svijet šaha. Sporta. Pardon… olimpijskog sporta! Šah nikada nije bio dio olimpijskog programa, ali je priznat kao olimpijski sport. Dva su glavna razloga tome, nije pretjerano atraktivan za gledanje te bi dodatno opteretio ionako pune olimpijske kapacitete. Oni imaju svoju olimpijadu, premda nije isključeno da će jednog dana biti dio ‘pravog’ programa. Kada se gledaju koji su razlozi zašto je šah sport, govori se o njegovoj povijesti, kompetitivnosti, globalnoj rasprostranjenosti, uređenosti, ELO ratingu, mentalnoj snazi, ali i fizičkoj pripremi koja je potrebna kako bi igrači ostali mentalno snažni. Oni koji nikada nisu pratili šah nemaju pojma koliko je fizička priprema važna, to je dio koji se itekako zaboravlja. I koji je dio treninga igrača, neki vole odigrati nogomet, neki teretanu, neki trčati. Izbori su razni, no sve to je potrebno kako bi bili u top formi. Mnogi esport igrači su kazali kako im je redovita tjelovježba i redovit način ishrane pomogao u tome da postanu bolji u igri, premda je uzorak i dalje nedovoljan kako bi imali neku konkretnu znanstvenu studiju. Baš kao što mentalni sport treba fizičku aktivnost, tako i fizički sport treba metalnu komponentnu u obliku taktike i analiza. Ta mreža iz godine u godinu postaje sve isprepletenija – sve više se pokazuje kako jedno bez drugoga ne može.
Baron de Coubertin je imao ideju kada je pokrenuo Olimpijske igre, ideja se fokusirala na amatersko bavljenje sportom. Kako su godine prolazile tako je profit kazao svoje, te danas imamo potpuno drugačiju sliku. Nogomet ima neke limitacije, barem muški, ženski nema. Dok je boks godinama odolijevao profesionalcima. Kapaciteti se iz godine u godinu šire, traže se novi sportovi koji bi mogli donijeti još medijskog tržišta. Išli su toliko daleko da su htjeli izbaciti hrvanje, jedan od pojmova na Olimpijskim igrama, zato što nije dovoljno atraktivno. Uz takav način razmišljanja prilično je jasno kako esport od samog starta dobro stoji. No i tu ima još jako puno pitanja koje treba odgovoriti prije nego se krene dalje. Jedno od njih je oko vlasništva. Svaka igra koja je postala sport ima svog vlasnika, ne krovnu organizaciju – vlasnika. To je prilično velika razlika i još uvijek velika prepreka koju treba nekako zaobići.
Isto tako se postavlja pitanje da li je svaka igra koja ima kompetitivnu scenu ujedno esport. Odgovor je ne, iako ćete vidjeti kako neki igre koje tek trebaju izaći nazivaju ‘budućim’ esportom. To tako ne funkcionira – mora postojati zajednica igrača koja igra kako bi došli do kritične mase dovoljne da to postane esport. Gdje je granica? Teško je kazati, ali ispunjena dvorana ili tisuće koje gledaju preko streama su prilično dobar znak. Još jedno pitanje koje se postavlja je to da li sve što je kompetitivno treba nositi naziv sporta. Također validno pitanje. Baron de Coubertin je osvojio zlatnu medalju u književnosti pa nitko danas književnost ne naziva sportom. Granica treba postojati, samo treba znati gdje je povući.
Zašto je po meni esport sport? Kompetitivan je i zabavan, ima sjajne navijače, nema sudačkih grešaka, prepun je emocija i priča. Panenkin penal ili Maradonina ruka? Esport ima xpeke backdoor (League of Legends), ili Evo moment #37 (Street Fighter), ili The Play (Dota 2)… to su svaki od njih, u različitim igrama, no jedno im je zajedničko – trebalo je biti hladne glave perfektno izvesti to dok ti od navale adrenalina srce pumpa preko stotinu puta u minuti, gdje znaš da jedna sitna pogreška znači poraz. Esport traži odricanja, treninge od dvanaest sati na dan, živjeti u istoj kući s timskim kolegama, ali isto tako dopušta svakome da zakorači u njega, ne diskriminira ni po pitanju spola, vjere ili dobi. Ako ste dobri možete daleko dospjeti, usto svaki trenutni esport traži i nešto drugačiji set vještina. Financijska strana postaje sve bolja, zato i ne čudi što je preko 100 sportskih klubova diljem svijeta uložilo novce u razvoj esport tima u nekoj igri.
Jednom je postavljeno pitanje zašto esport nije na televiziji. Odgovor je bio prilično jednostavan – zato što im ne treba. Uz streaming platforme kao Twitch imaju gledanost veću nego što bi imali na televiziji. Nova generacija ima i nove načine praćenja stvari. Slična stvar je s esportom na Olimpijskim igrama – više one trebaju esport nego što esport treba njih. Možete se prepirati da li je esport sport, to je na vama. Ili možete sjesti i probati odgledati neko natjecanje, pošto ih je sve više i ostat će tu još dugo dugo vremena. Osim toga, nitko ne kaže da esport isključuje ono što danas nazivamo sport. Do sada žive jedni uz druge pa isto tako mogu i u budućnosti.
