Jutros smo imali prilično prikladan kompletan raspad europskih timova na Worlds, svjetskom prvenstvu za League of Legends. Dva najtrofejnija EU tima završili su svoj put i nisu uspjeli izboriti top 8. To znači da će se tek drugi puta dogoditi da najveći regionalni rival, Sjeverna Amerika, imati boje plasirani tim. Prvi i jedini puta do sada je bilo 2014. godine. Kažem prikladno, jer su za tri dana Svi Sveti, prigodan trenutak da zapalite svijeću za to što se događa.
Problemi postoje, ima ih mnogo. Jedan od njih je pad popularnosti igre u Europi, što se prilično vidjelo na gledanosti lige. LEC je ove godine u svoja dva splita imao dva od tri najmanje gledana od zadnjih deset, kao što možete vidjeti na grafu ispod. Plava crta predstavlja maksimalnu gledanost koju je neki meč imao, narančasta je prosječna. No to nisu dva glavna problema koja su napravljena zbog čega danas Kina i Kora dominiraju. Kao što ni to nije glavni razlog ovog pada Europe.

Vratimo se u 2012. godinu. Jednu u kojoj još nitko nije razmišljao o nekom globalnom esportu kao što je danas. Godinu prije toga je održano prvo finale sezone, koje se još tada nije zvalo Worlds. Iz šale su govorili da je to održano u Phreakovom podrumu. U toj 2012. godini nastavilo se istim principom, turnirima diljem svijeta na kojima si skupljao bodove ovisno o plasmanu, a zatim se kvalificirao na finale sezone preko regionalnog turnira gdje se dolazilo ovisno o skupljenim bodovima.
Te 2012. godine europske kvalifikacije za finalni turnir osvojio je Moscow Five, tim za kojeg do početka te godine nitko nije čuo. I koji je po mom skromnom mišljenju tim koji je u povijesti igre najviše promijenio istu, kojeg će kasnije promijene formata uništiti. Ruska petorka bila je čudo, a pojavila se prvi puta na IEM Kiev kao lokalni tim. Turniri diljem svijeta bili su okosnica igre. Ujedno su bili najbolja stvar za razvoj igre. Nagradni fond je privlačio ponajbolje timove, a isto tako je davao priliku lokalnim timovima da se probaju probiti.
I top timovi i regionalni timovi su se morali kvalificirati preko regionalnih online kvalifikacija. A zatim bi svi oni koji su upali došli fizički na turnir. Tu bi se sukobili različiti stilovi i različite mete, istovremeno bi bila prilika svima da vidi i direktno osjete na svojoj koži kako protivnička funkcionira. Turniri su bili mjesto na kojoj si mogao učiti, vidjeti druge ideje. Razmjena ideja je itekako važna za razvoj bilo čega, pa tako i vlastitih sposobnosti. Tu na scenu stupa Riot Games koji odlučuje sve to staviti pod svoje okrilje. Zato što su vidjeli koliko novaca ima u svemu tome, pa zašto da taj novac ide lokalnim organizatorima?

Provedba toga je u obliku kreiranja regionalnih liga i finala sezone na koje se kvalificiraš. Od desetak turnira diljem svijeta sveo si se na to da imaš samo jedan. Kasnije će dodati MSI pa će biti dva. To je premalo da naučiš protivnikovu snagu i da možeš igrati protiv njega na dostojnoj razini. Kina i Korea su napredovali, a od 2013. godine, prve kako su ukinuti turniri, uzeli su sva Worlds natjecanja. Nestala je ta prilika da ih češće sretneš i svaki puta nešto naučiš. Nestala je prilika da smanjuješ razliku u odnosu na njih. I dalje je europska scena znala napraviti solidan rezultat na temelju razvoja talenta kojeg je imala, no 2019. godine Europa sama, uz pomoć Riota, si zadaje još jedan autogol.
2018. godine američka LoL liga je krenula u franšizaciju, zatvoreni sistem lige. Godinu dana kasnije napravila je to Europa. Tada sam rekao da je to dugoročno loš potez. Moji argumenti tada su bili da to nije u duhu sporta u Europi, gdje je ispadanje i promocija sastavni dio natjecanja. Da će se zatvaranjem lige za odabrane dogoditi to da svi ostali timovi neće biti važni, a samim time niti te manje lokalne europske lige u kojima igraju. Gdje talenti neće imati istu priliku kao što su imali prije toga da se probiju. Jedan od onih koji je to podržavao je bio G2, tim koji ne bi ni bio djelom lige da nije bilo sistema ispadanja i promocije.
U kasno ljeto 2015. godine Gamers2, koji će kasnije biti preimenovan u G2, pod vodstvom tada šesnaest godišnjeg Hrvata Luke Perkovića, koji će postati jedan od najboljih igrača u povijesti, su preko dodatnih kvalifikacija izbacili iskusni i favorizirani SK Gaming i osigurali mjesto za sezonu proljeće 2016. I ne samo osigurali, napravljene su neke promijene, ali je tri od pet igrača ostala u timu i pomelo godinu. Uzeli su obje regularne sezone i oba doigravanja. Tim iz niže lige je zadržao tri igrača, 60% momčadi, i dominirao. Onog trena kada ti makneš ispadanje timovi nemaju razloga boriti se do zadnje partije, niti strepiti za svoju sudbinu. Što znači da nije nužno da idu do svojih maksimuma. Kada makneš promociju, ti kompletno ubijaš manje timove, te igrači u njima nemaju motivaciju kao nekada. Motivacija prestaje biti timska i postaje pojedinačna. Što opet ubija igrače jer postaju jednodimenzionalni egoisti koji se žele probiti u tu top ligu.

Riot Games je u taj proces franšizacije ušao s američkog pogleda na sport, ali i hvalevrijednog stava da igrači trebaju biti adekvatno plaćeni. Samo taj drugi aspekt se mogao srediti i bez franšizacije. Pogotovo kada znamo da je je tim morao jednokratno platiti 10 milijuna dolara za mjesto, iznos s kojim se momčad mogla financirati koju godinu. A ako mislite da je lošim potezima tu kraj, onda moram reći kako su ove godine uključili Tursku, Sjevernu Afriku, Bliski Istok i Rusiju pod EU regiju. I to su napravili na takav način da su ti timovi ostali bez mjesta na Worlds turniru, a nisu dobili mjesto u LEC sezoni. Dobili su mjesto u drugoj ligi, ali kao što sam već rekao, ona je uz zatvoren sistem LECa nevažna, niti se iz nje može do Worlds turnira. Koji sam po sebi već godinama ima problem formata u kojem ne dozvoljava da timovi iz najmanjih regija igraju više partija s onima iz najvećih, gdje bi možda nešto naučili. Makar u porazima.
Problemi za Europu si veliki. Da li se mogu popraviti? Apsolutno, ali za to se mora puno promjeriti. Hoće li? Ne vjerujem. Riot Games želi zadržati stvari ovako, iako je postalo jasno kako esport baš ne donosi novac timovima. Štoviše, timovi znaju završavati u milijunskom minusu u ekosistemu napravljenom da im ‘generira profit’. Pitajte TSM ili CLG, kao neke od prvih velikih LoL esport timova, iako su oni imali i neke druge probleme u obliku krivih ulaganja.
Prije deset godina ja sam se nadao da ćemo imati timove po gradovima te domaće i gostujuće susrete. Navijače koji podržavaju lokalni tim. Ali ništa od toga što je meni bio smisleni razvoj se nije dogodilo. I za kraj, ostaje još jedan problem s kojim se moraju suočiti. League of Legends više nije nova vruća stvar na tržištu. Dolaze nove igre, a sa njime i novi interesi za mlađu publiku. Što znači da će bazen igrača biti manji. Protiv toga se je teško boriti.