Nisam točno siguran kada sam zavolio Star Trek, no siguran sam kako je on prilično veliki razlog zašto volim znanstvenu fantastiku. Odgovor na ono vječno pitanje je James T. Kirk i njegov plejboj stil, naspram Picardove diplomacije. Iako je razlika u nijansama, kao i u vremenskom periodu kada su glavni akteri bili na sceni. Zbog svega toga zanimalo me je kakav će biti Star Trek Discovery, premda je po svim najavama izgledalo kako (opet) nećemo dobiti ništa dobro. I ako se u ovom trenutku pitate kakve to veze ima s video igrama zbog kojih dolazite na 227gaming. Odgovor je jasan – nema. Al’ je moja platforma pa si na njoj mogu dopustiti dosta slobode. Do sada su izašle dvije epizode i možete biti sigurni kako će u nastavku biti spojlera. Stoga, ako mislite gledati, stanite tu sa čitanjem, ne želim vam pokvariti gledanje. Premda će to biti jako teško, serija sama radi vrlo dobar posao.
Glupost zvana radnja
Nisam veliki filmofil, niti baš puno gledam serije. Ali kada gledam, jedna od mojih želja je kvalitetna i koherentna radnja. Ne mora ona biti dobra, samo neka bude smislena, neka slijedi neki tok, i ja ću biti sretan. Discovery nema ništa od toga. Od neke potpuno bezvezne scene na pustinjskom planetu pa do nečega o čemu nemaju pojma što je no svejedno imaju poriv istražiti, iako je po svim razmišljanjima opasno. Pa sve do velike borbe koja je početak rat Federacije i Klingonaca. Svaki dio toga apsolutno je glup. Pogotovo dio kada Klingonci dobiju, ali iz nekog potpuno debilnog razloga napuste bojno bolje. Svi osim jednog broda. Mjesto da dovrše protivnika, ako su već krenuli u rat. Klingonci o kojima odjednom puno znaju iako jasno kažu kako ih nisu sreli stotinjak godina, a istovremeno je glavna ‘junakinja’ žrtva jednog Klingonskog napada, pa sve do karakterizacije likova (o kojima nešto kasnije), pogotovo kapetanice, koja neće pucati prva, ali će bez razmišljanja staviti bombu na leš u trenutku kada Klingonci skupljaju svoje mrtve. Moralna vertikala upravo je pukla. Motivacija nepostojeća, pogotovo kod Klingonaca, dijalog kao da ga je pisala skupina majmuna. Štoviše, imam dojam kako bi se skupina majmuna barem potrudila pogledati prethodne Star Trek serije kako bi shvatili što u njima je ljude privlačilo. Ovo za mene nije imalo niti S od Star Treka. Nikavog istraživanja nepoznatog, odgovaranja na sociološka pitanja ili pak moralnih zavrzlama. Samo početak rata za kojeg nikoga nije briga.
Pet likova
Serija nas u te dvije epizode upozna s pet likova. Yap. Dobro ste čuli, pet. Tri pozitivca, dva negativca. Barem po frakcijama koje zastupaju. Sa strane negativaca tu je neki spritualni Klingonac koji je… nešto. Te jedan drugi koji je za nešto. Ako vam ovo zvuči jako nedefinirano to je zato što je. Ovo napisano ima jednako smisla koliko i sve one nebuloze izgovorene u seriji. Kod Federacije tu je kapetanica Philippa, njena prva časnica muškog imena Michael Burnham, ujedno posvojena kći Saraka, Spockova oca. Nju je tijekom te dvije epizode prokleto teško opisati kao pozitivku. Te znanstveni časnik Saru koji je pripadnik neke nove rase koja nam je po prvi puta predstavljena u seriji. I to je otprilike to. Gluma koju su pružili nije bila loša, no nije bila ni dobra. Zbog sposobnosti glumaca ili kriminalnog scenarija? Razumijem kako je seriji teško odmah uspostaviti nove likove, ali ovdje je prikazano jako malo truda. Toliko malo da su dva od tih pet likova likvidirali do kraja druge epizode.
Prokleta tehonologija
Jedina stvar koja zbilja izgleda dobro su vizualni efekti. Ali to ne čudi. Oni su uvijek bili dobri za svoje vrijeme, a današnje generacije puno više vole eksplozije nego supstancu. Istovremeno, sve to predstavlja i jedan ogroman problem na kojeg su mnogi upozoravali. Isti problem zbog kojeg je Archer bio osuđen na propast. Ljudi žele vidjeti nastavak priče, ne povratak u prošlost. Tu je potpuno apsurdno kada ova serija ima bolju tehnologiju nego Kirk u svoje vrijeme, što je deset godina kasnije po vremenskoj liniji. Puno je lakše objasniti zašto je tehnologija bolja (i zašto je sam brod bolji) ako odemo vremenski naprijed. U konačnici, vizualni efekti su dobrodošli, ali nisu nužni da bi serija bila odlična, štoviše, najbolje Star Trek epizode u povijesti su imale fantastične priče kao glavnu stvar.
Sitnice koje nisu sitnice
Klingonci izgledaju kriminalno, uniforme su ružne, bez prepoznatljivih boja na koje smo navikli. No sve to bih još prožvakao kada bi to bile jedine mane. Ali nisu. Zanemario bih i često korišteni lens flare, kojeg je JJ Abrams pretjerano koristio u prvom filmu novog vremenskog perioda. Ono što nisam mogao oprostiti je kamera te konstantno snimanje pod kutom. Nemam pojma zašto ne mogu gledati pod koji je ravan nego moram gledati kao da visi dobrih 20 stupnjeva. Svako malo je nešto u koso te postaje prokleto iritantno gledati tako snimljene scene. Jedino zbilja dobro po pitanju sitnica bila je ona kada je glavna junakinja uz pomoć logike izašla iz zatvora. Bilo je dobro osmišljeno i valjda jedina Star Trek stvar u dvije epizode.
Zaključak
Očekivao sam malo, dobio sam još manje. Prve dvije epizode su katastrofa, radnja ne postoji, sve je loše napisano, kamera je loša. Ovo je sve samo ne Star Trek. A nije teško. Fanovi su tražili pomicanje radnje nakon Voyagera, to je ono što žele vidjeti, to je tamo gdje se pruža puno više slobode. Ovako, ugurano između prijašnjih nastavaka, Discovery izgleda kao da se izgubio u vremenu i prostoru. Možda bih trebao probati The Orville…
Kada se samo sjetim kako sam se bojao da ne dobijemo puno SJW gluposti. No sada… radije bih gledao takvu epizodu nego ono što smo dobili.
One thought on “Star Trek: Discovery – Tamo gdje nitko ne bi trebao ići. Nikada!”