Trijumfalno sam podigao ruke u zrak kada se na ekranu ispisala poruka koja je obznanila kako sam pobijedio. Moja prva Stellaris pobjeda. Nakon pokušaja i mnogih grešaka, naivnih gluposti kroz koje sam shvaćao kako igra funkcionira, i poraza kada sam mislio da je moja flota jaka, a završila je kao list papira u dodiru sa plamenom. Uspio sam. Pobijedio sam!
Jedna od funkcija koju volim kod Steama je njegovo mjerenje vremena provedenog u igri. 129,9 sati je kazao u trenutku kada je pokazao pobjedonosni ekran. Svega nekoliko minuta kraće od 130 sati mi je trebalo, a putem do toga napravio sam puno toga po prvi puta. Prvi puta mi se palo carstvo probudilo te mi je na kraju partije bilo najveći rival u svemiru (nisam ih se usudio napasti pošto mislim da smo bili podjednaki). Isto tako sam po prvi puta srušio neko palo carstvo, zapravo srušio sam preostala tri, pokorio ih i priključio svome carstvu. Po prvi puta sam stvorio vazale i uspio ih integrirati u carstvo. Te sam isto tako po prvi puta eliminirao kompletnu civilizaciju (po eliminirao mislim priključio ih sebi). Prvi puta sam genetski modificirao rasu, moji ljudi su na kraju postali pametni, karizmatični i snažni. Prvi puta sam sredio tajanstvenu tvrđavu, kao i dimenzionalno čudovište koje je započelo dolazak Unbiddena – istih onih koji su harali svemirom sve dok nisu naišli na zid u obliku granica mog carstva gdje su krenuli gubiti… I to su samo stvari koje mi padaju na pamet, vrlo vjerojatno je bilo još nešto.
Razlog što sam krenuo igrati je DLC Utopia, i vrlo vjerojatno neću ponovo zaigrati dok ne dođe idući DLC. Čak i usred tog DLCa prvi pokušaj bio je završio neslavno – nisam čak ništa loše napravio, nego mi se jednostavno nije sviđala situacija u kojoj sam se našao pa sam samo krenuo iz početka. I dok na žalost nisam uspio sagraditi niti jednu mega strukturu, itekako sam pametno koristio novi tradition kako bi u konačnici otključao točno one Ascension Perkove koje sam želio. Imao sam osjećaj da imam puno veću kontrolu nad time kako želim da se moja civilizacija razvija. Nisam siguran da li je inspiracija bio Civilization V ili ne, no moram priznati kako je ovaj dio bio potpuni pogodak. Ima tu stvari koje će trebati malo ojačati ili oslabiti, no to su samo modifikacije, sam koncept je odličan dodatak igri.
Tu dolazimo do onoga što Paradox radi sjajno – ima poslovni model koji uključuje puno DLCova. Mnoge će to na prvu loptu odbiti, dodatno ulagati novce u igru bez ikakvog konkretnog znanja koliko će ih točno biti (vidi Crusader Kings 2). No moje iskustvo je pokazalo da se na taj način igra čuva od zaborava. Svaki puta kada dođe novi DLC dolazi i neka značajna promjena u igru, što ujedno daje razlog zašto bi je ponovo zaigrali. Daje neki novi izazov, neki novi put kojim se može krenuti. No najvažnije, pokazuje nam kako netko i dalje radi na njoj, kako razmišlja, razvija, popravlja i pokušava je učiniti što boljom. Kako to nije igra koja je izašla i postala zaboravljena dok je studio prešao na druge projekte. Jednako važno je i to što Paradox i njegovi timovi slušaju što zajednica ima za kazati te te ideje pokušavaju implementirati u igru. I uz sve to, i dalje ima modove te dopušta nama samima da kreiramo sadržaj koji se nama sviđa. Nekada između DLCova, nekada uz njih dolazi i patch za sve one koji se nisu odlučili na kupnju. Pokazuju i njima kako njihov novac vrijedi. Možda neće dobiti DLC, ali će imati priliku zaigrati s mnogim ispravljenim problemima i preinakama.
Stellaris i Cities Skylines, kao dvije koje najviše igram, su takve da ih zaigram kada dođe nešto novo i onda ostavim sve dok ponovo ne dođe nešto novo, ponajprije zato što je to tempo koji meni paše. Ovo tržište je postalo veoma zasićeno količinom stvari koja izlazi na tjednoj / mjesečnoj bazi. Mnoge igre nemaju taj luksuz da ih zaigram više od jednom kada završim s njima, nekada i čisto zato što mi niti one nisu dali niti jedan razlog da ih ponovo zaigram. Da se razumijemo, to ne znači da su one zbog toga lošije, štoviše, neke od njih su iskustva bazirana na priči koja se ne mogu ponoviti nakon tog igranja. Dok su neka, kao ove igre, stvari s mnogo varijabli gdje svaki puta može biti drugačije, no isto tako prečesto igranje zna stvoriti osjećaj ponavljanja. No, ima i onih koje ne igram ponovo zato što igra u međuvremenu nije dobila ništa ljubavi. Izašla i zaboravljena, što zbog slabe prodaje te nedostatka profitabilnosti u bilo kakvom budućem razvoju, što zbog toga što je razvojni tim odlučio kako je više neće podržati te da trebamo biti sretni s time što smo dobili.
Trendovi su se promijenili. Nekada je ono što smo dobili bilo konačni proizvod, nije bilo načina niti da se uklone greške osim štampanja nove verzije s nešto drugačijim kodom na mjestu gdje se greška stvara. Danas imamo igre koje su tu godinama, pa čak i desetljećima. Koje su postali servisi, u kojima se konstantno razvija i radi nešto novo. U takvom svijetu se je Paradox dobro snašao. I nadam se da će se nastaviti jednako dobro snalaziti u budućnosti, a mogao je izdati dva ili tri DLCa te četvrti dodatak upakirati u obliku službenog nastavka…
… što mnogi i rade
