Koliko je bilo drugačije moje odrastanje uz video igre i ovo koje danas klinci imaju. Od skupnog igranja kod prijatelja, gdje ste se naizmjenično mijenjali tko igra, a tko gleda, uz velike količine smijeha. Danas je to evoluiralo u gledati kako netko drugi igra putem raznih platformi od kojih je Twitch najpopularnija. Možda vaš omiljeni streamer nije trenutno online, no u bilo koje doba dana možete naći nekoga tko igra nešto.
Nećemo se lagati, gledali smo i mi druge. Samo kod nas je to bilo jednom tjedno uz Modul 8. Moram priznati kako se ne sjećam detalja emisije, jer puno je vremena prošlo od tada, ali ideje i imena… e toga se svi sjećaju. Ako smo htjeli igrati s drugima istovremeno najčešća opcija su bile igraonice. Mnogi od nas nisu imali internet da bi igrali jedni s drugima, dostupnost toga će doći nešto kasnije, a i oni koji jesu morali su slušati onaj klincima nepoznati zvuk povezivanja. Uz nadu kako nitko od ukućana ne planira koristiti telefon u tom periodu.
Bitno drugačija vremena nego danas. Pri tome ne mislim ništa loše. Jednostavno je s napretkom tehnologije došlo do nekih stvari. Da, prokleto sam sretan što ne moram više slušati zvuk povezivanja. Što mi je internet na dohvat ruke, što su video igre dostupne svuda, od kuće pa do mobitela. Ali isto tako ne bih mijenjao svoje djetinjstvo za ovo danas, vrijeme kada smo svi bili vani, ne samo za ekranom. Vjerojatno ne bih ni mogao kako sve evoluira.
I uz sve to, palo mi je na pamet, zašto moja generacija sve više progovara na toliko forsiranje multiplayer igri? Jer u nekom trenutku smo ih i mi jedva dočekali. Bilo igrati Heroes of Might and Magic u hot seat opciji. Ili počeci online igranja koji su najviše bili vezani uz neki Quake, Starcraft ili Warcraft ovisno o žanru kojeg ste više preferirali. I nekako mislim kako je dobar dio razloga to što ne želimo samo multiplayer. Želimo igre koje imaju multiplayer, ali i koje imaju singleplayer komponentu. Ili da nam dozvoljavaju samostalno igranje u svijetu kojeg dijelimo s drugima.
To zvuči malo apsurdno kada dolazi od nekoga kojem je najdraža igra World of Warcraft, no isto tako dobar dio vremena ga provodim igrajući kao da je singleplayer igra. Isto vrijedi i za kartaške igre koje volim, igram ih solo protiv drugih. No kroz godine mi je prošao interes za igrama kao League of Legends, gdje moram biti dio tima. I to je jedini način igranja. Previše je frustrirajuće. Dok kod nekih manjih igri postoji itekako velika bojazan kako će nakon kojeg tjedna ostati bez igrača. Pa čemu onda ulagati vrijeme ako za par dana više nitko neće igrati, ako neću imati s kime igrati jednom kada se ponovo zaželim igre. Bilo to sutra ili za tri godine. Jer s godinama količina slobodnog vremena postaje manja.
Problem s kojim mnogi imaju problema u industriji. Svi žele idući live service, a realnost je kako će veći dio projekata tog tipa propasti. Kako unutar par godina neće imati podršku. I to nije nešto što smeta samo mene. U Europi već kreću politički pritisci udruga igrača da se napravi nešto po tom pitanju, barem postavljanje minimuma koliko igra mora biti podržavana nakon izlaska. Ili naći način kao je omogućiti za singleplayer igranje ako dođe ključ u bravu. Pitanje koje je prilično važno, koje je nastavak na održavanje igri, o tome da ih se ne gasi samo tako lako. Ujedno i pitanje vlasništva naspram ideje privremenog posuđivanja licence. Nemaju svi iste zahtjeve, želje ni ciljeve kada igraju multiplayer igru. I traže da se poštuje takvo razmišljanje.
One thought on “Vikend ratnik – Multiplayer odrastanje”