Prije 10 godina počeo sam pratiti esport. Mnogo toga se promijenilo, a mnogo toga je ostalo isto. Čak i u tom kratkom periodu prilično je jasno vidljiv napredak kojeg je ta kompetitivna industrija napravila. Skupila je mnogo poklonika, ali i protivnika. Ovo je moja priča o tih deset godina, o pitanjima koja su se u tom periodu nametnula. O problemima koji su pred eposrtom, ali i o tome zašto je to postala ljubav koja neće prestati.
Kada gledam u prošlost i tražim trenutak koji je bio početak mog gledanja esporta kažem kako je to bio EVO 2011. Nikada neću zaboraviti Marvel vs Capcom 3 finale i onaj fantastični reset bracketa u finalu. Još i danas se sjećam kako me je udario adrenalin kada je PR Balrog učinio potez karijere i kada sam shvatio da je ovo potpuno isto kao bilo koji drugi sport. No to nije bio prvi događaj koji sam gledao, recimo League of Legends finale prve sezone bilo je koji mjesec ranije, gdje sam odgledao cijeli turnir. A bilo ih je i prije, samo ih tada nisam shvaćao ozbiljno.
Vratimo se još par godina u prošlost – otprilike sedam godina. U vrijeme kada radim tranziciju iz srednje škole na fakultet. Tada je moja igra bila WarCraft 3 i tada sam esport shvaćao kao neku glupost na koju se ne isplati trošiti vrijeme. Ako je 2011. godina, kada sam počeo gledati, izgledala kao kameno doba, sve prije toga je bilo još ‘primitivnije’. Niti je bilo blještavila i glamura kojeg danas imaju najveći turniri, nije bilo nagradnih fondova od kojih se može živjeti, ali nije bilo niti Internet infrastrukture (barem kod nas) za kontinuirano igranje, a još manje za gledanje putem interneta. Zbog toga svog stava iz mlađih dana potpuno razumijem one koji danas imaju isto mišljenje kao što sam ja imao tada.
Mnogo puta sam kazao kako nisam bio dobar kada sam imao dovoljno vremena, a kada sam postao dobar više nije bilo vremena. To ne znači da bih ikada postao profesionalni igrač, čak ni iz današnje perspektive kada znam kako će se stvari odviti – nije me privlačilo, niti ima žaljenja za time. Taj stil života nije za mene – nije to samo igranje video igre – to je potpuna predanost jednoj video igri, poznavati svaki detalj. To je odricanje. I tu je jedno od ismijavanja koje često čujem – ‘klinac će izgubiti vid od toliko igranja video igri’. Ili će postati debel ili neka od silnih priča o tome kako je introvertan. Mnogo od toga iz ustiju onih koje vole sport.
Da, gledati u ekran po 12 sati dnevno (ili dulje) koliko znaju trajati treninzi kada jednom uđete u profesionalne vode esporta, sigurno utječe na oči. Ali što je s nogometom koji je najpopularnija sporedna stvar na svijetu? Kada pogledate mlade igrače, profesionalce na početku svojih karijera ,dobar dio tih klinaca koji još nije prošao niti tinejdžerske godine je pokupio barem jednu ozljedu. Zašto nije prihvatljivo imati problema s očima, ali je prihvatljivo u ime tradicionalnih sportova imati lomove noge? Jedna od naših najboljih sportašica u povijesti, Janica Kostelić, je morala prekinuti karijeru kako ne bi ostala invalid. Pa nije bilo zgražanja na to što djeca idu njenim stopama, pokušavaju postati profesionalni skijaši i skijašice. Ali oči? To je izgleda jako bolna točka. Ima pokoji deblji igrač, ali ih je većina normalne težine, a čak i tada našli su nešto u čemu mogu biti kompetitivni.
Prije par godina napisao sam svoj prvi tekst van 227gaminga za tribina.hr. Na moju veliku žalost, njihova stranica je mrtva, a hard disk na kojem sam imao spremljenu kopiju teksta je nepovratno izgubljen. Veoma žalim za tim tekstom, pošto sam bio ponosan na to što sam napisao. A osjećaj nakon objave je bio kao ulazak među čopor vukova (uz zahvale redakciji na podršci). Na portalu koji je bio fokusiran na sport, ja sam se ‘usudio napisati’ tekst koji govore o tome kako je esport sport i zašto smatram da je to tako. Bilo je komentara koji to podržavaju, ali više onih koji su protiv toga, koji smatraju to gubitkom vremena. Pa zašto je po meni esport uistinu sport?
Mogu vam govoriti kako itekako spada tu, po definiciji sporta – gdje se traži točno određena fizička aktivnost i vještina kako bi se u direktnom dvoboju pobijedio suparnik. Neki će kazati kako pomicanje miša i tipkovnice ne treba tako gledati, a ja ću im odgovoriti kako streličarstvo ili streljaštvo ne traže puno više direktne fizičke aktivnosti koliko sjajnu koordinaciju ruku i oka i psihičku pripremljenost. Mogu vam govoriti o taktičkom aspektu esporta, o tome koliko tu ima pripreme za protivničkog igrača ili tim (ovisno o igri koju igrate). Ali ono što za mene stavlja esport u tu kategoriju je količina emocija i trenutaka koji nastaju iz svega toga. Ono što se pamti. Time sam počeo ovaj tekst. Pamtim to finale, pamtit ću ga cijeli život. Baš kao što pamtim ono finale u kojem je Bayern imao 1-0 do devedeset i neke minute protiv Uniteda. A to je samo jedan od trenutaka, ovako iz glave ih mogu nabrojati nekoliko mega važnih i pamtljivih. Zapravo ne samo emocije nego i priče. Jer može se ispričati i mnoštvo priča kako je došlo do toga, pogotovo za svaki taj emotivan trenutak – kako je došlo do svega toga.
Jedna od meni dražih priča, iako nisam siguran da li je istinita ili ne, je vezana uz nogometno Svjetsko prvenstvo koje se 2002. godine održalo u Japanu i Južnoj Koreji. Ovi potonji su (uz sudački vjetar u leđa) došli do polufinala. Kako nogomet tada nije bio toliko popularan kao danas, priča kaže da su u svlačionicu nogometne momčadi, prije jedne od utakmica, doveli nekoliko Starcraft igrača kako bi održali govor nogometašima. Ljudi koji su zvijezde su dovedeni kako bi pomogli nogometašima. I zbilja nije važno da li je priča istinita ili samo urbani mit – ona pokazuje kako je i u esportu moguće postati zvijezda, veća nego u nekim tradicionalnim sportovima. I kada govorimo o sudcima, esport se vodi na virtualnom terenu tako da nema sudca koji će nepravedno odlučiti dvoboj.
Kad kažem esport na to trebate gledati kako na atletiku koja je prepuna različitih disciplina koje nemaju puno zajedničkog. Dota 2 ili League of Legends će vas staviti u 5v5 situaciju gdje je timska sinergija važnija nego individualnog umijeća i gdje je taktički pristup prije same partije, zbog različitih likova u samoj igri, veoma kompleksan i važan. Ili možete uzeti Starcraft koji izgleda kao budućnost ratovanja – gdje dva čovjeka, daleko do ratne mašinerije, upravljaju vojskama i njenim kretanjima. Ili Counter-Strike koji traži preciznost i reflekse. Ili Hearthstone koji je čista kartaška igra koja traži vaše sive stanice, a ne reflekse. Ima ih puno. Zato je najbolje krenuti u gledanje s onom igrom koju ste već igrali, pa su vam pravila jasna i možete pratiti što se događa. No ako želite općenito – najbolji početak su figthing igre u kojem lako možete vidjeti tko zadaje udarce i kako se životni bodovi prazne.
Bilo je priča o tome treba li esport biti dio Olimpijskih igri. I to bi Olimpijskim igrama (po mom mišljenju) jako pomoglo zbog privlačenja mlađe populacije, ali isto nije mislio Thomas Bach, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora. Po njegovim riječima, tu su ‘killer-igre’ koje potiču nasilje i da kao takve nisu prikladne za Olimpijske igre. Esport nije nikada nikoga ubio, kada neka igra ima ubijanje to je isključivo ubijanje piksela. Možda je mislio na igra kao Counter-Strike u kojem su prava oružja. Istih ima i na Olimpijskim igrama, no priznajem, ne gađaju jedni druge tim oružjima nego mete ili glinene mete. Osim kada je u pitanju mačevanje – gdje se simulira pogađanje protivnika mačem, oružjem koje je kroz povijest ubilo zbilja mnogo ljudi. Ujedno sportom kojim se Thomas Bach bavio. Ali takvo simuliranje nasilja ih (mu( ne smeta, ali on virtualno od kojeg nema žrtvi ih smeta.
Pravi problem esporta na Olimpijskim igrama leži u vlasništvu. Svaka od igri ima jasnog vlasnika, kompaniju koja s njom može raditi štogod hoće. Postizanje dogovora s jednim ili više vlasničkih kompanija bilo bi jako problematično. Pogotovo kada dođe do plaćanja (direktno ili indirektno preko satnice) pošto su financije danas jako važan dio svega toga. Idući tjedan počinju dva ponajveća turnira u esportu – The International (Dota 2) i Worlds (League of Legneds). Oba imaju velike novce iza sebe, samo na različite načine. League of Legedns plaća ponajprije kroz velike ugovore kao član tima, dok Dota 2 njeguje veliki nagradni fond. I kad kažem veliki to zbilja i mislim. Ove godine će nagradni fond biti preko 40 milijuna dolara. Usporedbe radi, ovogodišnji nagradni fond za Wimbledon je bio ispod 50 milijuna dolara za sva natjecanja (muški, ženski, parovi…). To znači da će svaki član pobjedničkog tima na TI tuniru dobiti više novaca nego što je dobio osvajač Wimbledona.
Dok ovo pišem, barem stotinu igrača (neovisno o igri) zaradilo je preko milijun dolara samo od nagradnih fondova. A kao što rekoh, u nekim igrama je puno više u plaći, tako da je broj milijunaša nastalih esportom isključivo kao igrači osjetno veći. Pa dodajte trenere i vlasnike, ulagače ili dodatne prilike za zaradu igračima kao streaming ili sponzorske ugovore. Nekada su sponzori bile samo industrije direktno vezane uz igranje video igri, kao proizvođači periferija ili komponenti. Danas ćete naći sponzorstva od reklama do britvica za brijanje, preko najvećih brandova odjeće pa sve do auto industrije. I shvatit ćete kako se može zaraditi, ako ste najbolji u svojoj igri i ako je ona financijski jaka (jer nisu sve jednako plaćene). I to bi u budućnosti trebao dodatno rasti.
Jedan od problema koje esport ima, a vezan je uz već spomenuto vlasništvo, je što kompanija može naprosto prekinuti razvijati igru što će u konačnosti ubiti scenu. Već se dogodilo (primjerice uz Heroes of the Storm), a dogodit će se i u budućnosti za neke igre. Ako mislite da je iz jedne igre lako preći u drugu – nije. Ali isto tako ima prostora za napredak. Neki esportovi su već formirani u lige, recimo kao idući potez može biti to da svaki tim ima svoju dvoranu, a samim time i navijače. Putovanje na gostovanja na rasprodani stadion je nešto što je nama normalno u tradicionalnom sportu. Jesmo li blizu toga? Mislim da ne, zato što kompanije žele biti nad kontrolom produkcije, a imati sve u kolu na jednom mjestu je osjetno jeftinije.
Moja ljubav prema eportu je počela prije deset godina. U tom periodu sam napisao hrpu tekstova o istome, organizirao sam gledanje za prijatelje, išao sam i na organizirano gledanje u kafić. Pričao sam o sjajnim trenutcima, nagovarao sam one koji su bili protivnici da probaju pogledati prije nego komentiraju (što nisam baš uspio, mnogima je draže biti protiv bez i da probaju pogledati), čak sam se i kladio na esport. Odgledao sam događaje u barem 20 igri, uz napomenu kako mi se nisu sve svidjele. Recimo ne mogu gledati igre kao FIFA ili NBA. Radije ću gledati nogomet ili košarku. Čak imam i san za budućnost – otvoriti esport kafić. I sve to je dio moje ljubavi prema espotu, djelom zato što od malih nogu volim sport. I nastavit će trajati, jer je zabavno gledati što svi ti igrači mogu ponuditi, koliko zabave dostavit i koliko ću još priča i trenutaka doživjeti u godinama koje dolaze. Sama pomisao na to me veseli. Drago mi je što sam na jedan, makar ovako mali način, bio dio svega toga u zadnjih 10 godina.
